Oglasi

Sto narednih godina mira i razvoja na Balkanu

Možemo li se dogovoriti, okrenuti tabak, pa potpisati da će sljedećih 100 godina biti epoha mira, uvažavanja i razvoja?
Slavonija, Putnici, Autobusi, IseljavanjeBroj stanovnika Hrvatske manji je za 300.000 u odnosu na popis 2011. godine i sveden ispod granice od četiri milionaAl Jazeera - Ilustracija

Svakako nije prirodno, niti je podnošljivo da se makar i priča o iseljavanju iz jedne zemlje iz bilo kojeg razloga, a kamoli da taj problem uzima maha. I mada se statistike ne mogu usaglasiti, jer pojedine nevladine organizacije koje istina nemaju kredibilitet da se upuštaju u istraživanja i popis onih koji su već napustili Bosnu i Hercegovinu spinuju priče o egzodusu, službene brojke zemalja u koje se najviše odlazi govore o drastično manje iseljenika, problem je sam po sebi važan i velik.

Moderne države sebi jednostavno ne mogu dozvoliti da u 21. stoljeću neko zbog nesigurnosti, neimaštine ili nepravde napusti domovinu. Migracije su uvijek postojale, i to je nekako u prirodi ljudskoj da se traga za boljim. Ipak radi se o životnim odlukama kada se jednostavno kaže 'zbogom' najbližima, prijateljima i domovini, koje imaju trajne i generacijske posljedice.

Odlazak ljudi zahvatio je cijelo područje bivše Jugoslavije, osim Slovenije. Slavonija, nažalost, ostaje gotovo pusta, Srbiju napušta sve više ljudi, na Kosovu je prije nekoliko godina u tom smislu sve počelo. Razlozi odlaska su manje više jednaki, ali zanimljivo je da to vlasti, da bude čudnije još manje opozicije, niti u jednoj zemlji ne artikuliraju kao izazov, a kamo li problem.

Osim tu i tamo neke doskočice političkom oponentu, ili lamenta nad sudbinom naroda, ništa se ne dešava. Nema mjera, kamoli politika ili strategija koje bi se moralo hitno donijeti da bi se u sigurnosnom, političkom, ekonomskom, demografskom i obrazovnom kontekstu stvari makar počele dovoditi u red.

Rješenja niko ne nudi

Problem je očito regionalni, ali rješenja niko ne nudi. Jasno je da se Briselu ne žuri i da će EU prećutno posmatrati šta se dešava jer najviše njenim visokorazvijenim tržištima trebaju zdravi, mladi, obrazovani i motivirani doktori, inžinjeri, električari, građevinari, ukratko "pekar – lekar – apotekar" koncept radnika. Ali, šta nam nude regionalne politike i njeni lideri osim natezanja, nadmudrivanja, prijetnji i neke vrste fake odgovornog ponašanja punog patetike?

Ovome treba dodati da u Bosna i Hercegovina ima, zbog političkog ustroja, dodatni problem u kojem demokratski izabrani političari i predsjednici, zloupotrebljavajući demokratski sistem i institut konstitutivnosti naroda (jedna anahronu "inovaciju" iz doba Lenjina), javno i aktivno rade protiv svoje države, koče njen evropski i NATO – put, sanjajući otcjepljenje i boreći se za treći entitet.

Nema niti nekog ozbiljnijeg okruglog stola, a kamoli sastanka, kako se to kaže, na nivou, o potrebi provedbe stvarnih reformi rasterećenja privrede koje bi sinhronizirano bilo urađeno u cijeloj regiji. Zamislite kakva bi to bila poruka investitorima iz cijelog svijeta!

Zbog poznate naše "bolje vrabac u ruci nego golub na grani" koja približno i također podrazumijeva u prijevodu "od gotovog se ne pravi veresija", vlasti na ovim prostorima sretne sadašnjim konceptom punjenja budžeta stalnim zaduženjima, svjesno odbijaju da za veoma kratko vrijeme učine Balkan sa svim njegovim potencijalima atraktivnom oazom razvoja i prosperiteta.

Kad nema vizije

Jednostavno na Balkanu kod ljudi, građana, zaposlenih i nezaposlenih pripadnika svih naroda (i narodnosti) nema vizije, a još manje hrabrosti da svi mi zajedno na scenu iznesemo nove priče, ideje, konsenzuse i poltike koje će htjeli ne htjeli iznjedriti i nove lidere. Problem je u nama, jer prihvatamo šta nam se servira.

Lahki smo na obaraču i prvi smo kada treba optužiti. Jednostavno nema dovoljno kvaliteta. Teško nam je i pomisliti da počnemo brinuti sami o sebi. Radije ćemo se predati, potpisati kapitulaciju i pravac Njemačka.

Svi mi ovdje užasno sporo kontamo, do te mjere da smo čak i privilegiju pripadanja Evropi stavili pod noge sumnji, vrišteći na svakog investitora domaćeg i stranog, koji bi uložio ovdje "samo da nas eksploatira". Zanimljivo je kako poslije kada se ispraznimo na čudu zvanom Facebook koje isto kao i papir i mahala sve trpe, dobrovoljno u kolonama autobusa odlazimo da nas što više izrabljuju.

Voljeli bismo živjeti kao Njemci, ali ne pada nam na pamet da za početak uredimo naše odnose makar lokalno, a kamo li regionalno. Natječemo se u tome ko je u težoj situaciji, pa onda jedan bijednik upire prstom u druga dva ili tri, poentirajući nekim čudnim jezikom još čudnijeg sarkazma da je on ipak najveći bijednik, i da mu se barem u tom sportu ne može pera odbit. I tako ukrug.

Stoljeća mira umjesto stoljeća ratova

Ko god je proputovao malo svijeta, zna da živimo na prelijepom i jednom od najugodnijih mjesta za život uopće. Oni koji su predevarali 20. stoljeće obilježeno ratovima i poratnim ideološkim progonima, znaju kako im je bilo. Nije im bilo lahko. Nije logično da je nama teže onda uključiti makar malo pameti, ničeg više, pa da se žrtvujemo za nešto normalno.

Prošlo stoljeće na ovim prostorima je bilo stoljeće ratova. Krvi do koljena. A epilog svega iseljavanje i odlazak onih koji su srećom preživjeli.

Možemo li se dogovoriti, okrenuti tabak, pa potpisati da će sljedećih 100 godina biti epoha mira, uvažavanja i razvoja?

Ne govorim ovdje o istini, pravdi i pomirenju. To su preteške riječi o kojima svaki čovjek ili žena trebaju svako sa sobom i za sebe odlučiti. Tu je najbolje da se politike ne miješaju. Da ne pristaju mukama, samo će pogoršati. Ne govorim ni o Haškom tribunalu, sudovima za ratne zločine. I oni neka rade svoje poslove.

Govorim o konsenzusu, ugovoru i dogovoru svih nas uključujući i države da se u sljedećem stoljeću zabavimo o sebi na jedan drugačiji način, sa pravom na normalan život. Znam neće biti jednostavno. Na našoj generaciji je da pokuša. Prvih 100 godina je uvijek najteže.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera