Piše: Ivica Đikić
Evo više od šest mjeseci traje bitka nekolicine braniteljskih udruga i nekolicine šovinizmom nabijenih pojedinaca za osvajanje Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC), centralne državne institucije za financijsko podupiranje domaće i koprodukcijske filmske i televizijske dramske proizvodnje čiji je ravnatelj režiser Hrvoje Hribar. Bitku je poveo bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović ubrzo nakon što je, zahvaljujući privatnom hiru bivšeg premijera i predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, instaliran na rečenu funkciju. Hasanbegoviću su se smjesta priključile braniteljske organizacije i svekolika domoljubna javnost, koja naravno nema pojma ni što je HAVC, ni kako funkcionira audiovizualna proizvodnja u Hrvatskoj, ni koliko milijuna eura u Hrvatskoj svake godine ostavljaju brojne strane produkcijske kompanije – od holivudskih do bolivudskih – niti je zanimaju objektivni međunarodni uspjesi hrvatske kinematografije unatrag nekoliko godina.
To nije važno, jer su Hasanbegović i njegovi istomišljenici označili HAVC mjestom sistematske proizvodnje antihrvatske propagande, pri čemu se odvija kriminal milijunskih razmjera, a milijunima se maste i međusobno časte isključivo sineasti bliski Hribaru, liberalnoj ljevici i srpsko-homoseksualnim krugovima. Sve to, naravno, nema nikakvog doticaja s istinom i stvarnošću, ali koga briga za činjenice i zdrav razum kad se barata pojmovima poput „neprijateljske djelatnosti“, i to o trošku napaćenog hrvatskog naroda.
Povod za političko-veteranski nasrtaj pronađen je u HAVC-oj odluci da s nešto više od 30 hiljada eura sufinancira dansko-hrvatski dokumentarni film 15 minuta – Masakr u Dvoru. Hasanbegovićev filmski zdrug ustanovio je da se u tom dokumentarcu, koji nazivaju „pročetničkim pamfletom“, mimo ikakvih dokaza, Hrvatsku vojsku optužuje za likvidaciju devetero psihijatrijskih bolesnika koji su ostali u Dvoru na Uni tokom operacije „Oluja“ u kolovozu 1995. godine.
Posipanje pepelom
To da je za zločin optužena Hrvatska vojska najobičnija je izmišljotina, ali HAVC je, pod političkim pritiskom, zaiskao od hrvatskog koproducenta povrat novca zbog formalnih propusta u proceduri, a zapravo se ponio kao cenzor, koproducenti su novac vratili, Hribar se ispričao javnosti i posuo se pepelom kako bi sačuvao ravnateljsku funkciju, i činilo se da je priči kraj. Jok: to je bio samo dokaz u prilog tezi o HAVC-ovom aktivnom sudjelovanju u protuhrvatskim filmskim rabotama.
Pa se nastavilo s izmišljanjem kriminala u HAVC-u i s podnošenjem kaznenih prijava, iako i površan uvid u te spise otkriva potpunu neupućenost u koncept odobravanja filmskih projekata i još otkriva da je donedavni ministar kulture, pazite: ministar kulture, zajedno sa svojim umjetničkim savjetnicima iz boračkog sektora, kriminalom smatrao same odluke komisija da omoguće snimanje filmova režiserima s viškom pogrešnih krvnih zrnaca i onima čiji opus ne obiluje mitomanijom i veličanjem hrvatskog ratnog junaštva i humanosti.
Kulminiralo je kad je novi premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković – usprkos pokušajima reketa iz miljea bliskog Zlatku Hasanbegoviću – odlučio imenovati Ninu Obuljen-Koržinek ministricom kulture. Ona je, naime, od veljače prošle godine članica Upravnog vijeća HAVC-a i sve vrijeme prilično otvoreno podupire Hribara i aktualni model podrške audiovizualnom stvaralaštvu. Bio je to udarac u pleksus domoljubnim stručnjacima za film i antikorupcijsko djelovanje, pa je krenuo novi val press-konferencija, kaznenih prijava, revizorskih izvještaja, saopćenja i kletvi na račun Plenkovića i ministarske mu odabranice, guje u HDZ-ovim njedrima.
Jeftina krinka
Andrej Plenković na to je reagirao javnim nalogom Nini Obuljen-Koržinek da hitno istraži poslovanje i djelovanje HAVC-a, odnosno da u određenoj mjeri istraži samu sebe, premda je u ovih nekoliko mjeseci do detalja, pa čak i sudski, ispitano sve što se može ispitati i nije utvrđeno ništa nezakonito. Premijer ne shvaća, ili ne želi shvatiti, da Hasanbegovića i njegove jurišnike, poput poznatog filmskog teoretičara i kulturologa generala Željka Glasnovića, neće primiriti nikakve istrage i činjenice.
Ne mašu oni isfabriciranim korupcijskim sumnjama i šupljim optužbama o pljački narodnog novca zato da bi netko završio na optuženičkoj klupi i eventualno u zatvoru: to je samo jeftina krinka za prakticiranje političke ucjene, nešto poput umanjenog braniteljskog šatora iz Savske ulice, jer je dio hrvatskih veteranskih vođa i ikona, zahvaljujući Hasanbegovićevoj prosvjetiteljskoj misiji, spoznao važnost kulture u borbi za nacionalnu stvar, a ta borba ponajprije znači obračun s antifašizmom te utvarama komunizma i jugoslavenstva.
O tome se ovdje radi: jedna militantna, ignorantska i utjecajna društvena grupacija nastoji legalizirati stav da je državni krimen financiranje kreativnosti i slobodnog umjetničkog stvaralaštva. Kad država daje pare, smatraju oni, nema prostora za trice poput umjetničke slobode; kad država daje pare, nema se tu šta biti kreativan, nego se ima snimati u skladu s nacionalnim interesima i nacionalističkim čuvstvima. Premijer Plenković i ministrica Obuljen, čini se, neće podleći tom pritisku, ali neće ga ni odbaciti: oni će nastojati da vuk bude sit, a ovce na broju, što je, kad je riječ o slobodi stvaranja, uvođenje (auto)cenzure i dugoročno pristajanje na poraz.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera