Opet je juli, majko i sestro i Srebrenice moja mila. Opet je juli. Ja više tu bol koja me raskida, godinama, podnijeti ne mogu. Opet je juli, oče moj, da li me sa neba gledaš veseo? Volio bih znati. Opet je juli, nano moja, brate moj, ja te boli više podnositi ne mogu.
I koliko jula ću još moći podnijeti, koliko uzavrele i nesnosne boli će u meni svakog jula proključati i prosuti se niz moje lice.
Ja gledati u kabure i mezarje više ne mogu, boli me svaki pogled u bjelinu nišana koja ispuni dolinu potočarsku. Kako da izdržim suze majke koja za svojim djetetom plače? Kako da i ovog jula izržim potresna svjedočanstva svojih poznanika i sugrađana.
Opet je juli, i ja to više izdržati ne mogu. Zatvorati ću svoje oči i uši pred svakom pričom iz jula 1995. Nisam više tako hrabar da ih slušam. Zaista ne mogu, bojim se za um svoj, jer sebi sam dovoljan dokaz, sebi sam dovoljan opominjač.
Mogao sam tih godina poslije genocida, i bez kuće, po školama i domovima kulture da se povlačim, mogao sam bez svoje sobe, svog dvorišta, bez obroka. Mogao sam kao dječak od devet godina, bez igrački. Nisam plišanog medu ma jastuk stvljao, nego sam sa nadom i željom lijegao i molbom Bogu Dragom da sutra se ne probudim sam, nego, da me očeve snažne ruke iz krveta podignu i jako, najjače što mogu stisnu toliko da bez daha ostanem, jer tako smo, otac i ja jedan drugog stiskali kada smo se se sastajali ili rastajali nakon povratka ili odlaska na sezonski rad.
Svaki juli težak je, bol i tugu udvostuči, vrijeme ovaj put ne pomaže, nego samo sol na rane dosipa. I tako sve iznova, sve ispočetka.
Dan važniji od rođendana
Jedanaesti Juli za nas preživjele za desetine hiljada unesrećenih je najvažniji dan u našim životima. Važniji i od naših rođendana.
Mi Podrinjci i kad igramo neki turnir u fudbalu, najprije svojoj ekipi volimo dati ime „Srebrenica 1995“ ili „11.juli.“ i sl.
Kao djeca u osnovnoj školi, na svakoj klupi u svakoj svesci ispisivali bi taj datum, s njime smo se određivali ko smo i šta smo, s njime smo ispunjavali praznine oko srca svoga.
Danas kada neki najavljuju reprizu genocida, drugi iznose bolesne laži, još teže mi bude.
Kako jedan čovjek koji ima moć razmišljanja, slobodu volje, koji ima oči i uši, kako može nešto tako i pomosliti, a kamoli izjaviti.
Jesmo li kao ljudi išta naučili iz Srebrenice? Kako tebi, koji na fudbalskoj utakmici uzvikuješ parole i spominješ sa veseljem moju bol, kako te to čini ponosnim? Zamisli da si, ne daj Bože na mom mjestu?
Moga oca, moje djedove, moje amidže i dajdže, nisu Marsovci teleportirali na Mars, niti su se sami mogi sakupiti sa ostalih hiljadu u Zadrugi u Kravici, nisu sami mogli sebi ruke vezati, pa se onda ubiti i onda bagerima, tako mrtvi, krvavi i sveznani, na dvije i tri različite lokacije se zakopati.
Volio bih da ne znaš ovu moju bol u kojoj tako bezdušno uživaš i na koju si tako veselo ponosan.
No, za te izjave i najave reprize država i institucije moraju da reaguju, moraju da sankcionišu i kazne svako uznemiravanje žrtava genocida u Srebrenici i svaku uznemirenu žrtvu.
Molimo Boga da pravda bude kazna zločincima, a koliko se kao država i kao narod borimo za tu pravdu?
No zločincima i njihovim simpatizerima ne može se dokazati da su počinili zločin, i za to se ne treba ni truditi, oni ga nikada neće priznati, ali ljudi razumni sa ušima i očima u glavi neka se zaista zapitaju i neka dođu u Potočare da vide šta savremen čovjek, civiliziran i Evropljanin može zla da počini na tako jednom malo mjestu.
Također, nije mi drago što pojedini mediji nastoje uporno, iz godine u godinu dženazu u Potočarima da prikažu kao vašar i mjesto za zabavu, jer i to je uvreda poput negiranja.
Život važniji od smrti
Mi svi zajedno za Srebrenicu moramo učiniti više. U Srebrenici je život ipak važniji od smrti. Moramo našoj djeci učiniti budućnost ljepšom, jer Srebrenica ima mladosti ima djecu ima graju i raju. Njima moramo pružiti bolje uslove za život, njima moramo, svima, govoriti istinu, pričati o onome šta se desilo i neka zvuči teško, zastrašujuće, ali drugačije nećemo uspjeti.
Jer, ako život u Srebrenici budemo gradili na propagandama, lažima, negiranjima, poricanjima i izvrtanju historije onda taj život i takav život u Srebrenici nije ni važan. Što će nam takav život bilo gdje, ne samo u Srebrenici.
I zaista ko će da vrati moje najmilije? Ko da mi nadoknadi njihov gubitak? Ko će mi platiti njihovu krv? Od zločinca milost neću tražiti, ali zato nikada šutiti neću, govorit ću dok sam žim šta su mi uradili, kakvu bol su mi nanijeli. Koliko su moj život uništili.
Govorit ću dok imam u sebi i najmanje snage, do zadnjeg otkucaja srca i zadnjeg uzdisaja pluća svojih.
Moga oca, i hiljade drugih očeva nisu Marsovci teleportirali na Mars, nisu u kao magla nestali. Oni su zarobljeni, svezani, ubijeni, pa zakopani i onda opet otkopani pa na drugo mjesto njihove kosti prenesene i opet zakopane. I koliko puta su otkopavane i zakopavane i koliko će još puta, ako im sve djelove pronađu njihov grob uznemiravati?
Izvor: Al Jazeera