Piše: Izet Perviz
Šta bi Sebiji Izetbegović, direktorici Univerzitetskog kliničkog centra Sarajevo? Zašto je onako drsko odgovorila Nataši Kovačev, novinarki Al Jazeere Balkans, u petak na konferenciji za novinare? Smijemo li njen odgovor iščitavati kao dokaz da svi ti doktori nisu otišli baš svojom voljom i da nisu, na ovaj ili onaj način, prisiljeni otići?
Na pitanje Nataše Kovačev koliko je lekara otišlo s UKSC-a u proteklih godinu dana, koliko je Izetbegović direktorica i da li svi oni ne govore istinu kada spominju mobing, ova je, i to se jasno vidi na snimku, odgovorila: “Svi lekari su ostali u Kliničkom centru, a samo neki lekari su napustili Klinički centar.”
Direktorica je govorila s naglaskom na riječ “lekari”, što i bez jasne ironije u glasu predstavlja izrugivanje novinarki koja je rođena u Novom Sadu, školovala se tamo i dugo vremena tamo radila. Nataša Kovačev govori ekavicu od rođenja i ona joj je prirodna, ali Sebija Izetbegović ne koristi se ekavicom u svakodnevnom govoru i izgleda zaista smiješno kada to pokuša, bez obzira na to što je na rubu živaca, umorna i što je psihološki bila nespremna za pritisak kakav nosi konferencija za novinare, pogotovo onaj drugi dio, kada će novinari pitati o onome što nije rečeno ili je namjerno prešućeno.
‘On nije normalan’
Poput ljudi naviklih da im se konstantno povlađuje i da njihova uvijek bude gornja, a nenadano se nađu u situaciji kad i ostali imaju pravo glasa i pravo na zaključak, a pogotovo pravo na pitanje, i Sebiji Izetbegović popustili su živci i nije mogla potpuno vladati sobom. Jasno se to vidi u nastavku snimka, kada se javlja glas sa druge strane, dakle, iz dijela gdje sjede novinari (kažu da je to glas novinara Avde Avdića), koji pokušava upozoriti direktoricu da se tako ne može obraćati bilo kome od njegovih kolega i kolegica.
I dok osoblje iz direktoricinog tima pokušava ušutkati Avdića, koji je već i sam na rubu živaca, Sebija Izetbegović, pošto joj je propao pokušaj da smiri situaciju i nastavi tamo gdje je stala, sad se začuđeno okreće oko sebe. Kao, nije joj jasno šta se to dogodilo i u čemu je pogriješila, nije to ona namjerno. Larma u sali sve je glasnija, a kamera drži fokus na licu Sebije Izetbegović. To, svakako, može dovesti do toga da se osoba nenavikla na kamere i sijevanje bliceva potpuno izgubi. Dok Avdić, koga ne vidimo tokom cijele scene, već vrišti kako je ovo “neviđen fašizam”, direktorica se okreće oko sebe i pita se: “Šta je ovom čovjeku? On nije normalan.”
U jednom trenutku direktorica kazuje novinarima da i ona ima pravo govoriti ekavicu, a nakon što joj neko (izgleda, opet Avdić) kaže: “Ali ne s ironijom u glasu i namjerom da vrijeđa”, tu se Sebija Izetbegović potpuno gubi i sada više liči na konu koja ispija kafu s prijateljicama nego na generalnu direktoricu najveće zdravstvene ustanove u državi na konferenciji za novinare. “Ti nisi kompetentan da to određuješ”, kaže direktno Avdiću, misleći na ironiju u svom glasu dok je odgovarala Nataši Kovačev da su “svi lekari… a neki lekari…”
Ni tamo ni ovamo
Zašto cijela ova mučna scena? Otkad se digla prašina oko Kliničkog centra i nove direktorice, moja raja i ja nikako se ne možemo opredijeliti ni za ovu ni za onu stranu. (Vjerujem da to onima koji su u političkim partijama nije bio problem.) Može biti i jedno i drugo. Prvo: ako je naše zdravstvo jedna od oblasti najdublje zahvaćena korupcijom, kako se često čuje u stručnim analizama, onda je sasvim normalno da će se dići strahovita galama tamo gdje dođe čestit direktor, koji će situaciju pokušati dovesti u red.
Drugo: ovakva situacija, kao što je na Kliničkom centru, može biti i u slučaju da na čelo neke institucije dođe neko ko nema sluha za druge, ko se ponaša kao diktator i ko je na to mjesto došao da provede neke sasvim druge interese, koji nemaju veze sa strukom i boljitkom za pacijente.
Kako je vrijeme odmicalo, sve više smo se priklanjali vjerovanju da je u slučaju Sebije Izetbegović – čije smo imenovanje za direktoricu u trenutku kad joj muž ima toliku političku moć smatrali cinizmom – riječ o ovom prvom, dakle, da se radi o sposobnoj i beskompromisnoj ženi, koja je spremna dati sve od sebe da stvari dovede u red. I, kao pravi džentlmeni, sve smo više postajali osjetljivi na napade naše bezidejne opozicije, koja ništa drugo ne zna smisliti nego vrijeđati jednu čestitu i radinu gospođu.
U korist svoje štete
Od konferencije za novinare očekivali smo mnogo. Već smo čuli iz najave da je za godinu dana uspjela vratiti više od 30 miliona eura duga i smatrali smo da će nakon petka ili biti demantirana ili će njeni neprijatelji zauvijek ušutjeti. Nismo očekivali da će konferenciju, ničim izazvana, pretvoriti u vlastiti fijasko, a nas ponovo prebaciti na onu drugu stranu.
Svi telefonski razgovori u mojoj raji u petak popodne mogli bi se sažeti u sljedeću rečenicu: onaj ko u vrijeme kad ljekari s cijelog Balkana bježe u Njemačku glavom bez obzira pokaže onoliku nervozu pred pitanjem koliko je ljekara napustilo Klinički centar ne može više u našim očima biti neko ko je došao da se beskompromisno uhvati u koštac sa silnim bolestima od kojih boluju naše zdravstvene ustanove. Ostalo će pokazati godine koje dolaze. Dabogda nas učinile razrokima!
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera