Oglasi

Svi odoše iz Bosne, ja se želim vratiti

Prirodno je da ljudi bježe od nesreće, a još prirodnije da se silno žele vratiti u svoju sredinu; a za to treba samo uređeno društvo.
Sarajevo, BiHŽelja za povratkom nema veze s nostalgijom, nego s genima, i zato nacionalne političke elite nikad neće postići svoj cilj, piše autorAl Jazeera - Arhiva

Ozbiljno razmišljam da se preselim u Bosnu. Postoji tamo nešto kad se svi toliko otimaju oko nje. Ima, recimo, Hercegovina. Bosanska krajina i jako vrelo rijeke ispod Igmana... Mostar, Banja Luka, Sarajevo... Za razliku od većina država, tri glavna grada. Prijestolnice (naci)političkih elita.

Ostali gradovi (i sela) prazne se. Svi odlaze, a ja se želim vratiti. Šta ako jednog lijepog dana, a možda i prije, iskrčimo pašnjake i izgradimo nasipe da rijeke ne plave naše kuće i usjeve? Šta ako otkrijemo nepresušne izvore nafte i plina u Semberiji i tuzlanskom okrugu, ili neiscrpna nalazišta zlata i srebra u Fojnici i Srebrenici? Šta ako posadimo plantaže šparoga i industrijske konoplje u Popovom polju, vinove loze u Usori i otvorimo rudnike tartufa tamo gdje niko ne vidi da ih ima?

Možda turski predsjednik zna bolje od nas? Vjerovatno političke elite iz Srbije i iz Hrvatske imaju više poslovnog duha od domicilnih špekulanata i lažnih patriota?

Iskreno govoreći, nemam ništa protiv nacionalista (bez nacionalizma nema kapitalizma), ali to što vidimo je magla da prikrije jad i bijedu politike, jer se nameće šaljivo pitanje: hoće li domaći izdajnici slaviti Dan pobjede? I, možda najvažnije: mogu li Bosanci i Hercegovci konačno shvatiti da svijetom vladaju ekonomski interesi? Trebaju li Rusi doći na naše prostore da nam to kažu?

Geni, a ne nostalgija

Pitanja je mnogo, ali je vremena malo da bi se na sva odgovorilo. Sve u svemu, ima nešto u Bosni i Hercegovini što kao magnet privlači (možda su rudnici željezne rude) ne samo one koji su davno pobjegli od rata ili siromaštva, nego i mnoge druge, jer je jednom neko zapisao da je "sreća uvijek na nekom drugom mjestu". Što, naravno, nije tačno, ali je sloboda uslov za bilo kakvu sreću.

Prirodno je da ljudi bježe od nesreće, a još prirodnije da se silno žele vratiti u svoju (prirodnu) sredinu. To nema nikakve veze s nostalgijom, nego s genima, koji nam "rade o glavi" bilo gdje da se nalazimo. Geni su taj magnetizam koji ljude privlači, bez obzira na vjeru i naciju.

Zato nacionalne političke elite mogu raditi šta hoće (i kako hoće), ali nikad neće postići svoj cilj. Samo bezveze troše naše dragocijeno vrijeme. Koliko bi se pametnih i praktičnih stvari moglo napraviti da nas oni ne iscrpljuju u primitivnom ili ispraznom nadmudrivanju...

Što je logično, jer ako ne znaš raditi posao na koji si izabran i dobro plaćen, ostaje jedino da se nadmudruješ. Ili: ako imaš neki skriveni politički ili lični cilj koji ne možeš ostvariti, ne preostaje ti ništa drugo nego da zamagljuješ i mistificiraš svoju poziciju.

Za povratak treba samo uređeno društvo

Dok, recimo, meni, kao nekome ko se želi vratiti, treba samo uređeno društvo i - ništa drugo. Čovjek može sa svojih deset prstiju sve sam napraviti. I plaćati porez, naravno.

Hoću reći: građane ne zanima toliko ko je na vlasti (pitanje je koliko uopće može utjecati na to u nakaradnom sistemu u kojem je primjetna opća bježanija), nego institucionalni okvir u kojem se precizno zna ko šta radi i kome je odgovoran.

Dovoljno je samo zaviriti u parlamente, izvršnu vlast (a o sudsko-tužilačkoj da ne govorimo) da onoga koji se želi vratiti (na obostranu korist) uhvate strah i panika. Pogotovo ako trenutno živi u uređenoj državi.

Slovenija je najbolji dokaz da države proizašle iz bivše SFRJ imaju demokratski potencijal da urede svoje društvo, a o tome zašto je to u Bosni i Hercegovini tako teško napisani su milioni stranica i nema tu ničega nejasnog, ali nema ni mehanizma koji bi uklonio prepreke.

Valjda je sad već svima jasno zašto oni toliko insistiraju na nacionalnom konceptu. U građanskom društvu ne bi postojao "slučaj" Dženana Memića ili Davida Dragičevića (i mnogi drugi prikriveni ili nerazjašnjeni slučajevi), jer je odgovornost individualna, a javnost ima pravo saznati punu istinu.

Niko nema monopol na moj zavičaj

Bitno je kakva se poruka šalje i onima koji žele pobjeći iz pakla haosa, klijentelizma i kriminala, ali i onima koji se u njega žele vratiti. Poruka je očita sve dok se sistem ne raspadne sam od sebe i, poput Feniksa, nastane iznova.

Svejedno, ja se želim vratiti jer niko nema monopol na moj zavičaj. Nemam ga ni ja, ali je stvarno teško prepustiti nešto tako vrijedno i dragocijeno ljudima koji nemaju nikakvih skrupula i empatije. Nemaju ni znanja, a ni sposobnosti da naprave pozitivan i povoljan ambijent, u kojem bi svako, bez straha, ali i drugih prepreka, stvarao svoju egzistenciju, a da mu većinu toga ne otmu parazitske ili kriminalne strukture koje vladaju.

Možda ni ja nemam ta znanja, ali se ne bavim politikom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere. 

Izvor: Al Jazeera

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.