Oglasi

Svi oni mališani kojima su ukradeni blagdani

Hiljade djece ovih dana ne osjećaju miris cimeta i čokolade nego miris krvi i okus srušene zgrade u ustima.
Da je maleni Aylan preživio i dočepao se bilo koje 'zapadne' zemlje, neki bi se Djed Mraz slikao s njim i šarenim paketićem u njegovim ručicamaAP

Blagdani su i vrijeme je darivanja. Polovina decembra je užurbana, šarena, miriše na cimet i čokoladu, svijet se nekako ovih dana uvuče u vatromet želja i poklona. Djeca su, naravno, na prvom mjestu. Sve zimske radosti i bajka o Djeda Mrazu i dobroj vili preokupiraju ih, smijeh i veselje iz svake lampice i ukrasa na jelci kao da prizivaju na zabavu. Djeca uživaju. Neka djeca, negdje, u nekim svjetovima za njih boljim, tamo negdje gdje ih ne ubijaju.

Kad pomislim na djecu i novogodišnje radosti, ne mogu se nasmijati. Htjela bih, ali u samom pokušaju odmah mi pred oči izađe slika malog Aylana, čije malo, beživotno tijelo sklupčano leži na obali Turske. One njegove sandalice i crvenu majicu nikada ne mogu zaboraviti. Odmah iza te slike počnu se redati druge, slike krvavih malih glavica posutih prašinom - djece iskopane ispod ruševina Sirije, slike majki i očeva koji vrište noseći malena tijela. Tu mi se pokušaj pretvara u zaleđenu grimasu i pitanje "Kako je moguće?"

U nekim svjetovima djecu muče, ubijaju, kasape, siluju, čine joj najstrašnije stvari koje ljudski um zamisliti može, dok u nekima djecu vode na klizanje, prave im Snješka Bijelića, kupuju poklone i umotavaju ih u šarene dekice unutar topline doma. Onako filmski dočaravaju im svu ljepotu porodice i brige o njima.

Miris krvi umjesto mirisa čokolade

Zar nismo svi ljudi, zar države i vlade nisu samo ljudi koji projiciraju neke zamišljene linije da bi, eto, oni pravili neka svoja zamišljena uređenja? Zar ti isti ljudi nemaju vlastitu djecu? Zar nisu napisali stranice i stranice konvencija, zakona, uredbi i slično da bi zaštitili vlastitu djecu od sebe samih? Je li moguće da je to istina? Ljudi štite vlastitu djecu od sebe samih kroz neki napisani i potpisani papir.

Da je preživio mali Aylan i dočepao se bilo koje "zapadne" zemlje, neki bi se Djed Mraz slikao s njim i šarenim paketićem u njegovim ručicama, svijet bi pokazivao kako se brine o njemu i prao svoju savjest kao što to i čini bez obzira na tu neizbrisivu sliku u savjesti mnogih.

Hiljade djece ovih dana ne osjećaju miris cimeta i čokolade nego miris krvi i okus srušene zgrade u ustima - plaču za svojim poginulim roditeljima ili čekaju u redu za obrok u nekom izbjegličkom kampu. Preživljavaju hladne noći u šatoru, vlažnim okicama posmatraju taj "šareni" svijet oko sebe.

Strah me i pomisliti šta bi to malo biće htjelo poželjeti za poklon, s kime bi dijelilo svoju radost, koliko bi se smijalo i radovalo. Cijeli svijet plakao je za njim, a onda ga zaboravio. Zaboravili su da je biti dijete samo i upravo to. Bilo gdje, u bilo kojoj zemlji. Biti dijete znači imati pravo na mamu i tatu, dom, školu, igru, drugare, jelku i Djeda Mraza, cimet i čokoladu. Na još mnogo, mnogo toga što milioni djece širom svijeta nemaju. Uzalud svi papiri i potpisi, uzalud sve konvencije, beskorisne su sve organizacije i sva djela kad ovakve slike gledamo iz dana u dan. Šareni svijet boji crvenom krvlju bez obzira u kojoj zamišljenoj liniji. Boja je kod svih ista, isto boli, isto se krvari. Dječiji su osmjesi svugdje isti, nevini i čisti, ne mogu se kupiti niti dobiti silom.

Drugi svijet i druga djeca

Da ovaj i ovakav svijet nije to što jest, možda Aylan nikad ne bi bio na brodu, moru, njegovo malo tijelo nikad ne bi beživotno ležalo na onoj obali nego bi se igrao, skakutao oko jelke i radovao se kao i ona djeca koja imaju sreću biti rođena negdje drugdje i samo zbog toga su povlaštena.

Djed Mraz dolazi im kroz dimnjake i ostavlja poklone, a tamo, u "drugom svijetu", neka su "druga djeca", gdje im se oduzima život, mama i tata, kuća, drugari i nemaju djetinjstvo.  Šta je poklon za njih i kako im protječu blagdani? Koje boje vide u metežu praska i ludila koje ih je zadesilo? Jesu li oni uopće djeca?

Nadam se samo da će jedan mali anđeo jednog dana pitati zašto su mu uzeli djetinjstvo, njegovim drugarima i svoj drugoj djeci, zašto nisu dobili zaslužene poklone i da će neko morati odgovarati na sva postavljena pitanja. Da će svi oni potpisani papiri, koji su nam sada beznačajni, jednog dana osigurati da sva djeca budu sretna i nasmijana uz ciku i radost blagdana.

Nadam se još da će ta djeca, koja su prošla sve ratne strahote, kad odrastu, znati kako sačuvati buduće generacije i nikada takva zla ne ponoviti. Da će njihova djeca uživati u šarenilu blagdana, paketićima i čokoladi. Da će jednom sva djeca biti samo to - djeca!

Izvor: Al Jazeera