Svijetla budućnost važnija od nacionalne košarke

Igrači zarađuju negdje drugdje ogromne novce i osobnu svijetlu budućnost ne dovode u vezu s nastupima za reprezentaciju (Arhiva)

Nakon male pauze u pisanju – uvjetovane osobnom željom da pobjegnem od svih i svega – nakupilo se toliko košarkaških tema da ne znam odakle bih krenuo. Niti znam bih li dosadašnji tijek ovog ljeta okarakterizirao zanimljivim ili kaotičnim. Vjerojatno je i jedno i drugo – zanimljivo i kaotično ljeto. A da smo još daleko od onoga što bi trebao biti središnji košarkaški događaj, Eurobasketa. Taj je Eurobasket zapravo na određeni način već počeo, počeo je okupljanjem reprezentacija, formiranjem rostera, a ovaj reprezentativni period obilježili su otkazi.

Nastup za Hrvatsku otkazala su trojica – Mario Hezonja, Ante Žižić i Ivica Zubac. Sva trojica su u NBA, sva trojica su igrači na kojima se gradi ‘svijetla budućnost nacionalne košarke’. Kakva floskula?! Slušam to četvrt stoljeća – ej, stoljeće je spomenuto – pa nikakve svijetle budućnosti nema. Budućnost se pretvarala u sadašnjost, pa u prošlost, pa smo već pomalo i zaboravili što se to događalo u budućnosti koja je postala prošlost. Ali sigurno ništa što bismo mogli proglasiti ‘svijetlim’, to mogu potpisati.

Svoj sam stav o otkazima – mislim – već objasnio i obrazložio, nemam se razloga ponavljati. Eto, igrači zarađuju negdje drugdje ogromne novce, svoju osobnu ‘svijetlu budućnost’ ne dovode u vezu s nastupima za reprezentaciju i ‘svijetlom budućnosti’ nacionalne košarke, pa se u skladu s time i ponašaju. Tako je kako je, imaju pravo na to. Mislim da nitko nikome u toj priči ne ostaje dužan. I Mirza Teletović i Jusuf Nurkić su otkazali pretkvalifikacije Duletu Vujuševiću u reprezentaciji BiH, a Nikola Jokić je otkazao Srbiji. Da ovom društvu dodamo dobrog organizatora, imali bismo ekipicu koja bi ušla u četvrtfinale Eurobasketa. Bili bi malo ‘teretni’, sporiji, ali uz dobro prilagođenu i postavljenu taktiku – bili bi jako neugodni.

Eh, taj NBA… Otima nam tinejdžere, ali nam otima i ozbiljne igrače. Odoše i Miloš Teodosić i Bogdan Bogdanović, dodatno osiromašujući europsku košarku. Koliko god je u Bogdanovićevom slučaju bilo izvjesno da će otići u NBA – a to je učinio pod fantastičnim uvjetima, 36 milijuna za tri godine, čime je postao najplaćeniji ‘rookie’ svih vremena (Divac je GM Kingsa, ne zaboravljajmo) – toliko sam iznenađen Teodosićevom odlukom. Nekako sam mislio da će slijediti ideje Dejana Bodiroge, koji je elegantno eskivirao odlazak u NBA, iako je godinama figurirao kao najbolji europski igrač. Hrabro!

Hrabro je krenuti od nule s trideset godina. Statusno, ne financijski, naravno. A za razliku od prethodno spomenutog društva, Teodosić nije doveo u pitanje svoj nastup za reprezentaciju Srbije na Eurobasketu. Makar bi na to imao i više prava, s obzirom na godine i na okolnosti, od svih.

Stručnjaci i ‘stručnjaci’ na klupi

Bojeći se da ne prekoračim okvire kvantitete, a sa željom da ostanem na kakvoj – takvoj razini informativnosti, slijede ‘brzopotezne’. Dva najbolja hrvatska kluba, Cedevita i Cibona, dovele su strance za trenere – Jure Zdovc je došao u Cedevitu, Slobodan Subotić u Cibonu. Ni jedan ni drugi ne dolaze na nepoznat teren – Zdovc je već trenirao Split, u kojem je i igrao i osvojio naslov prvaka, Subotić je radio u Splitu i Cedeviti. Ipak je zanimljivo da su oba kluba izbjegla domaće stručnjake. Ili ‘stručnjake’.

Jednog euroligaškog trenera Hrvatska gubi. Jasmin Repeša će gotovo sigurno raskinuti s Milanom, ali dobija drugoga, jer je Neven Spahija preuzeo posrnuli Maccabi. Cibona je produžila ugovore s veteranima Marinom Rozićem i Lukom Žorićem.

I ne mogu si pomoći, a da ne postavim pitanje – hoće li Marin Rozić u skoroj budućnosti postati vlasnikom Cibone? Znate već kako su se preuzimale ozbiljne firme u periodu divlje tranzicije iz socijalizma u kapitalizam. Radiš, recimo, električarske radove, radiš, radiš, radiš, i naposljetku ispostaviš račun koji iznosom premašuje vrijednost firme ili objekta od kojeg su radovi bili naručeni. I, lijepo preuzmeš firmu.

S obzirom na to da je 34-godišnji Rozić u Cibonu došao prije 13 godina, s obzirom na to da su mu – sasvim sigurno, uzimajući u obzir financijsko stanje kluba – dužni novaca i novaca, eto načina da se preuzme klub na onaj način na koji su se ne tako davno preuzimale i vrlo ozbiljne firme.

Druga regionalna liga na vidiku

I za kraj ostavljam meni osobno najzanimljiviju temu, osnivanje druge regionalne lige. To je ideja koju je prije desetak godina imao još onaj bivši vlasnički saziv lige, tada mi je bila odlična, danas mi je nešto manje odlična – u međuvremenu je kvaliteta regionalne košarke drastično pala – ali je još  dovoljno dobra da se krene u realizaciju. Prema posljednjem sastanku vodstva lige, za desetak dana će obznaniti ide li se definitivno u konkretizaciju te priče.

Teško mi je procijeniti – uvijek nanovo to naglašavam – situaciju u ostalim državama regije, ali s hrvatskog aspekta siguran sam da bi druga regionalna liga bila dobrodošla. Nažalost, tijekom prošle sezone i jedinstvene lige 14 pogubljeni su svi parametri, i uvjeren sam da će klubovi pružati otpor. Hm, otpor nije dobar izraz…

Ipak bi pristupanje toj ligi bilo dobrovoljna stvar, imaju ljudi pravo na izbor… Možda bi bilo bolje kazati – teško će se opredjeljivati za tu, drugu, regionalnu ligu. Potcjenjivat će je, možda više zbog glasa javnosti nego ičeg drugog.

Saveze brišimo iz jednadžbe, jer nacionalni savezi ne prepoznaju i priznaju ABA ligu. Ostaje nam pitanje procjene što je za klubove dobro, a što nije.

U Europi imamo Cedevitu, u regiji tri kluba, Osijek igra Alpe Adria Kup, što je liga u kojoj se znalo dogoditi da se klubovi ne pojave na utakmici jer ‘nema razloga za trošenje novaca na put i organizaciju, kad su šanse za visok plasman izgubljene’. A na ovom području igra se i BIBL liga (Balkan International Basketball League), u kojoj su igrali i igraju klubovi iz Albanije, Bugarske, BiH, Srbije, Crne Gore, Kosova, Makedonije, Rumunjske, Grčke, Izraela i Hrvatske. A ako to nekog zanima – aktualni pobjednik je Beroe iz Bugarske. Molim, tko? Da, baš to je suštinsko pitanje.

Valjda bi bilo dobro za sve da naprave iskorak u neku suvislu, organiziranu, teritorijalno definiranu ligu, u kojoj bi se susretali s klubovima i ljudima koji imaju sličan status i slične brige, koja se naslanja na iskustva starije sestre. Da, na kraju krajeva, usporede način rada i kvalitetu. Za početak na razini eksperimenta. I početak ABA lige bio je eksperiment, pa je s vremenom sve zaživjelo i našlo svoje mjesto pod suncem. Uz sve otpore, te nespretnosti i pogreške koje su se događale unutar lige. Za početak eksperiment, rekoh, pa ćemo onda u hodu vidjeti je li taj eksperiment uspio.

Izvor: Al Jazeera