Ta čarobna riječ ‘koverta’

U koverti je bilo oko 100.000 dolara, odnosno nešto manje zbog provizije od 2,5 posto, vjerovatno umanjen iznos zbog konvertovanja dolara u eure ili neke slične mutljavine (Ilustracija)

Piše: Zvonimir Nikolić

Sredinom sedamdesetih u našu zgradu je doselio doktor. Zgradu čiji su stanovnici bili željeznički službenici, jer je zgradu napravilo preduzeće ŽTP. I, kako je to tada bilo, oni sa više djece ili oni na malo većem položaju imali su dvoiposobne stanove, sa velikim balkonom i pogledom na ulicu. Oni sa manje staža, manjom porodicom ili slabijom funkcijom u firmi stanovali su u jednoiposobnim stanovima sa velikim balkonom, ali na dvorišnoj strani zgrade. Između njih su stanovali samci u garsonjerama.

Doktor je doselio u veći stan. I, kako to obično biva, odmah je komšiluk krenuo sa raznim konstrukcijama kako je došao do stana, sa teorijama zavjere, iako su negdje u dubini duše svi bili na neki način sretni što im je komšija doktor. Doktor je, zapravo, bio očni ljekar, ali obraćali su mu se za sve moguće vrste bolova i dijagnoza. Pa makar i samo za savjet. Čitav komšiluk se između sebe nazivao po imenu, samo novog komšiju nikada niko nije oslovio po imenu, a da prije toga nije upotrijebio i titulu doktor.

Doktor je imao poseban i pomalo povlašten tretman u našoj zgradi, jer mogao si završiti bilo koji fakultet, ali niti jedan nije bio toliko cijenjen kao medicinski. Uostalom, vjerovatno je većina komšiluka razmišljala: “Ko zna hoću li ikada praviti kuću pa da mi treba arhitekta, praviti neku spravu pa da mi treba mašinski inžinjer…” A svi su znali da će ih kad-tad nešto zaboljeti, pa nije loše imati doktora u blizini.

Prije sedam godina sam imao prilično tešku operaciju. Operisao me je čovjek koji je sa mnom proveo prva dva razreda osnovne škole. Čovjek kojem sam upamtio ime, jer je sa mnom dijelio školsku klupu i čovjek kojeg sam za narednih 35 godina vidio možda jednom ili dva puta.

‘Pare svako uzima…’

Čovjek koji je u međuvremenu postao uvaženi i cijenjeni ljekar. Moj tretman “školskog druga” i ostalih pacijenata je bio različit u samo nekoliko rečenica više koje bi sa mnom progovorio u toku vizite, jer ja sam bio pacijent kao i ostali.

Nakoliko dana nakon operacije počeo sam silaziti sa ostalim pacijentima da popijem kafu iz aparata i zapalim cigaretu na ulazu u kliniku. Sa mnom u sobi je ležao jedan stariji čovjek, kojem je uspješno izvršena komplikovana i teška operacija nekoliko dana prije mene. I tako, uz jednu od tih kafa, prilazi mi čovjek, malo mlađi od mene, objasni mi da je on sin tog čovjeka iz moje sobe i obrati mi se sljedećim pitanjem:

“Znaš, lave, čuo sam da ti znaš ovog ljekara što je operisao i mog oca i tebe?”

“Znam”, rekoh.

“Mislio sam da odem do njega, da mu ‘gurnem’ malo para, da mi pripazi oca…”

“Ne znam zašto bi to radio. Znam da pare ne prima, jer sam to čuo od mnogo pacijenata, a oca ti je već pripazio samim time što ga je uspješno operisao.”

“Neka, nema veze, ipak ću ja otići. Pare svako uzima…”

Nastavio sam piti svoju kafu, uživati u nikotinskom dimu i u priči sa ostalim pacijentima sam i zaboravio onog čovjeka. Nakon izvjesnog vremena on se pojavljuje, blijed k'o krpa i samo mi reče:

“Ja što sam ti ograjis'o, jarane? Kada sam izvadio kovertu napade me, svašta mi nagovori i još mi reče ako ne izađem iz kancelarije da će mi oca izbaciti sa klinike…”

Niko i nikada

Počeli smo se smijati iz sveg glasa, rizikujući da nam popucaju šavovi na ranama, ali ne mogu opisati koliko mi je bilo drago što ga je doktor najurio i tako još više uljepšao onu lijepu sliku koju sam imao o njemu. I o njegovoj profesiji. Čini mi se da ga, da je uzeo novac, ne bih više gledao istim očima. Uklopio bi se u onu sliku ljekara kakvu uglavnom slušam vrlo često.

A ta slika je da neko nije htio nekoga da liječi dok nije dobio pare. Nakon “koverte” sve je bilo drugačije. Mada sam čuo i dosta priča u zadnje vrijeme kako, navodno, nisu htjeli nekoga liječiti kako treba, jer “ne valja mu ime”.

U Sarajevu mi se rodilo troje djece. I jedna unuka. Moj pokojni otac je bio dijabetičar, amputirana mu je noga. Pet godina nakon toga je išao na redovne kontrole. Ja sam imao operaciju. Mojoj kćerki je puklo slijepo crijevo i operisana je. Moja supruga je imala težak moždani udar i ostala je nepokretna. Dakle, trebao bih imati dobro iskustvo sa ljekarima i klinikama.

Za svo to vrijeme NIKADA i NIKO mi nije tražio novac. Niti nagovijestio nešto slično novcu. A ja ga, opet, nikada i nikome ga nisam ni nudio. A imam samo riječi hvale i za ljekare i za medicinsko osoblje. A da ne spominjem tu glupost o imenu… Imenu koje “valja” i imenu koje “ne valja”. Znao je nekada biti neko nervozan na recepciji ili malo neljubazan u ambulanti, ali zar nismo svi mi nervozni i ponekad neljubazni i neraspoloženi?

Ljudi rade svoj posao za koji su plaćeni i zaista mogu reći da niti jednog trena ni ja niti iko od moje porodice nije imao lošiji tretman zato što nisam gurao “koverte”. Uostalom, i ja sam ponekad razmišljao, kao i mnogi ljudi, da spakujem nešto u kovertu i dam ljekaru da mi malo bolje pazi oca, kćerku, suprugu, ali ne znam ni kako bih dao nekome tu kovertu. Bi li više trebalo da bude stid mene koji dajem ili onoga koji uzima?

Beskrajne priče

Vjerovatno će se nakon ovog teksta naći mnogi sa drugačijim iskustvima i pričama, ali ja ne mogu da se otmem utisku da nije do ljekara, nego do nas. Mi smo ti koji dajemo novac da bi neko naš imao bolji tretman. Mi smo ti koji im “trpamo” koverte, a poslije pričamo kako su nam tražili pare. Valjda da operemo vlastitu savjest. Jer lakše je reći “tražili su”, nego priznati “ja sam im gurao”.
Da se ne lažemo, i ja sam imao običaj odnijeti kafu, šećer, sok ili neko voće sestrama. Odnio sam i koju bocu pića, kao pokušaj da se zahvalim nekom doktoru. Ali, pare…

Zašto je to tako? Vjerovatno zato što smo rasli i odgajani sa rečenicom: “Para vrti gdje burgija neće.” Uvijek mi je čudno bilo slušati beskrajne priče o „kovertama“ za ljekare, ali kako to da niko nikada nije izašao javno i rekao: “Jeste, ja sam taj i taj i mog nekoga nisu htjeli da liječe, tražili su pare… Kada sam dao pare tom i tom ljekaru, izliječili su ga…”

Nikada se to nije dogodilo. Da neko javno prozove nekoga. Zašto? Jer je ON počeo nezakonitu radnju davanja, a taj ljekar je samo dovršio uzimajući mito.

I, vječito pitanje, da li su za mito i korupciju više krivi oni koji ga uzimaju ili oni koji ga daju? Ili obje strane?

Izvor: Al Jazeera