Tako je pričao dobri dedo Ale…

Ala je imao pitku priču koja se jednostavno morala slušati (AP)

Postoje osobe koje u vašem životu, iz raznoraznih razloga, ostave neizbrisiv trag, pa ih pamtite, prepričavate zajedničke zgode i nezgode, uputite Bogu koju molitvu za njihovu dušu, a ponekad o njima i zapišete koju rečenicu – onako, nek’ ostane.

Jednu takvu osobu upoznao sam prije 15-ak godina a, nažalost, već nekoliko godina više nije među živima. Bio je to dobri dedo Ale. K'o da ga sad gledam: bijelu kosu pokriva crna francuzica, poguren u leđima, na njemu crni kaput i pantale na peglu te neizostavni osmijeh. Ono, nije da mu je baš vazda bilo do smijeha. Težak seoski život ga je poprilično istrošio i ispio, ali se vedra ćehra nije dala otjerati.

Preuzmi mikrofon

Često smo pili kahvu. On bi dominirao. Nije bio nametljiv, ali je imao pitku priču koja se jednostavno morala slušati. Ljudi baš i ne vole slušati starije. „Ko će slušati đuturuma, nema drugog posla pa samo priča!?“.

Alu smo rado slušali. Ponekad bi se i on osjetio nelagodno pa bi, signalizirajući da je dosta i njega, uzviknuo: „E, sad ti malo preuzmi mikrofon“. Naravno, „mikrofon“ bi mu vrlo brzo bio vraćen.

K'o i svaki insan, imao je Ale i pogrešaka kroz svoj život, ali se nije stidio priznati ih. Sve to natjeralo ga je da mućne glavom i nauči svoje lekcije.

„Kad sam se drugi put ženio“, pričao mi je puno puta, „rekao sam svojoj Diki ‘vako: Slušaj ženo! Ne dovodim te da govoriš, nego da razgovaramo; ne treba da mi pečeš kahvu i ručak nego da „nam“ kahvu i ručak praviš; ne dolaziš mi da mi pomažeš, nego da jedno drugom pomognemo…“

Božijom voljom, Dika nije dugo poživjela, a koju godinu za njom umrije i Ale, ali ne i uspomena na vedrog dedu.

Od samoće goreg jada nema

„Gorak je samački život“, pričao je. „Od samoće goreg druga nema. Sjedim nedavno sam prid kućom i dumam. Ne znam ni ja o čemu, ali dumam. U neka doba izbi pred mene moj horoz. Hud, ost'o sam u ćumezu. Lisica mi sve kokoši pozobala, a, eto, njega nekako zaobišla. Žao mi horoza. Sav nekakav jadan, skupio se i blehno u mene. Eto, da je mog'o prozboriti, čini mi se da bi drekn'o: ‘Moj Alaga, šta ćemo ja i ti sami?’ Velim ti ja njemu, k'o da je kakav insan: ‘Moj horo! Puno selo kokoši a ti se pripučio uz mene k'o kakav čičak. Hajde, brate, živni malo. Hajde, hajde!’ Očiju mi mojih, k'o da me je razumio. Da ste ga samo mogli vidjeti! Uspravi se, raširi krila i frhnu niz selo, k'o da ga nešto obode. Tri dana ga nisam viđao. Samo se čula dreka kokoši oko kuća. Eto ti, moj brate!“.

Odjeća koju sam već opisao krasila je Alinu stasitu figuru bez obzira na godišnje doba. Friško iza rata, često je znao doživljavati neugodnosti zbog francuzice, ali je nije dao s glave. „Ako ide kapa, nek’ ide i glava!“, govorio bi.

Izgorićeš, dragi dedo

Jednom je, usred ljeta, putovao iz Mostara za Blagaj:

„Dragi brate, ucicvarilo i iz neba i iz zemlje. Pun neki autobus. Ja se latio za onu štangu i gledam onaj hercegovački krš. Do mene nakva cura, da izvineš, skoro ništa na njoj. Ma, eto, gola golcata. Osjetim ja da ona bleji u mene pa mi nekako neugodno. U neka doba veli ona meni: „Dragi dedo, zar ti nije vruće u tome, pa, izgorićeš sav?“.

Velim ti ja njoj ‘vako: „Curo draga! Dok meni izgori kapa, pa kaput, pa džemper, pa prsluk i košulja, ti si gospođice i varena i pečena!“

„Cura se zacrveni, a sve se ono u autobusu oko nas zasmija“.

Ušutio ga jedino hodža

Njega nadgovoriti, bilo je jako teško. Ipak, ispričao mi je da je i njemu neko „dohak'o“.

„Jest. Jedan me je opasno ušutio. Bio je hodža. Mlad i fin insan, ali vazda nešto šutljiv i zamišljen. Stanov'o u hodžinskoj kući, dole on, a gore na spratu naša mualima, isto djevojka. “

„Bahnuo mu ja jedan dan na kahvu a on, k'o i obično, ima slike, nema tona. Meni vala prikipilo pa mu zagalamim:

‘Ma šta je, moj hodža! Mlad i fin, a vazda zamišljen! Šta te muči? Evo, sve ti je tu: pos'o – tu, kuća – tu, cura – tu? Šta vazda misliš?“

E, samo me je on ušutio. Ja se tako navio i pitam šta vazda misli, a on će ti meni ‘vako:

„Samo budala ne misli, moj Alaga!“

„Na to nisam imao kud. U pravu je čovjek“.

Pričao je Alaga, tako, još mnoge priče. Pričao je kako je davno, kao zaslužni radnik, nagrađen odlaskom na more. Sve je firma plaćala, a njegovo je bilo samo da ode. Bilo ga se stid skinuti dole negdje u Neumu ili Makarskoj jer je bio bijel kao sir. Kad se konačno skinuo, nije smio u vodu pa je legao potrbuške na peškir i momački se opružio. Po belaju je zaspao, a kad se probudio, imao je šta i vidjeti – leđa su mu bila k'o kajmak, sva izgorila. Danima nije mogao obući ni kaput ni džemper.

Jednom su ga, opet, prevarili nakvi trgovci koji su prodavali ljekovite trave. Uzeli ga na priču da te trave liječe sve živo, a on, ophrvan išijasom i još kojekakvim bolama, nasjeo pa kupio, i to debelo platio.

Čim su „trgovci“ zamakli, Alaga je, brže-bolje, raspakovao trave da kuha čaj. U fino ukrašenim kesama bila je samo trina od sijena. „Haj, velim ja“, dodaje dedo, „i trina je dobra za sinuse. Lijepo se potpari pa ušmrkni koliko možeš. Jedino je problem što mene sinusi ne muče!“

I, tako, bilo bi tu još štošta za dodati, ali neka. Ja ću, ipak, malo odložiti mikrofon.

Izvor: Al Jazeera