Teško je, ali lijepo, biti tolerantan

'Lijepa je sarajevska Čaršija, ljudi šetaju, neki iftare, drugi ne' (Anadolija)

Piše: Nataša Gaon Grujić

Konačno smo, nakon tri godine, dobili rezultate popisa stanovnišva.

Moglo se očekivati da će taj dan, a i par dana nakon objave,  društvene mreže biti pune komantara. Čitala sam tako i ja sve te komentare i shvatila kako nam tolerancija nije jača strana.

Od onih koji su upali u vlastitu zamku glorificiranja svog izbora i omalovažavanja tuđeg, do onih koji su mahali dominantnošću brojeva. Ateista koji ne razumiju vjernike, vjernici koji ne razumiju ateiste…

Ja sam odrasla u porodici u kojoj su se spojila  razna imena, razne vjere. U kojoj su ateisti i vjernici živjeli u ljubavi. Svako od njih je sa poštovanjem gledao na izbor onog drugog. Vjernici u mojoj porodici su uživali u svojoj intimi vjerovanja, pa tek sada prepoznajem te sitne simbole kao što su bili košer obroci mog dede, obojena jaja i mlada pšenica pred Božić. 

Najljepši dio mog odrastanja i sazrijevanja je bio taj da su i mene i brata pustili da imamo svoje izbore; jedini uslov je bio da uvijek trebamo biti dobri ljudi, a ja se nadam da jesmo.

Izbor ne utječe na ljudskost

Nisam niti ja mogla drugačije odgojiti moju djecu, posnosna sam kada kod njih dvije prepoznam dobre ljude. Obje su,  prije tri godine kada smo popisani, bile punoljetne i obje su imale pa i zakonsko pravo same odlučiti kako će odgovoriti na pitanja iz uputnika.

Tog dana u našoj kući popisano je pet članova moje porodice, moje kćerke, moj muž, moj brat i ja. Od nas pet, troje je imalo isti odgovor pri izjašnjavanju nacionalnosti, dvoje je imalo sasvim drugačije izbore. Da li su zbog različitih izbora oni manje dobri ljudi?

Naravno da nisu.

Ja za sebe ne mogu reći da sam vjernik, ne znam niti jednu molitvu. U džamije, crkve, sinagoge ulazila sam sa poštovanjem, pronalazila sličnosti, a uživala u razlikama.

Od moje dvoje djece jedna je rekla da je ateista, a druga vjernica, i zamislite, izabrala je vjeru za koju bi mnogi ljudi ocijenili njen izbor čudnim; jer nije birala vjeru koja, valjda, po nekom šablonu, ide uz moje ime i prezime.

Ja sam joj samo rekla:

„Budi dobar čovjek, njeguj svoja osjećanja i poštuj ljude“, pa zar tako ne piše u svim svetim knjigama?

Teško je biti fin

Sinoć sam sa mojim kćerima bila na iftaru, gledala sam u moju mlađu kćerku kako šapuće molitvu.

Lijepa je sarajevska Čaršija, ljudi šetaju, neki iftare, drugi ne. Lijepo je meni kada mi moj Zvone donese uskršnja jaja i kolače ili kada odemo na slavski ručak kog porodice moga muža…lijepo je kada je moja porodica pozvana na bajramski ručak… lijepo je.

Meni je posebno drag film „Teško je biti fin“, do kraja ne znate šta će odlučiti tata  koji nije tata  malog dječaka, na kraju se njih dvojica voze u automobilu a tata, koliko se sjećam kaže: „ Ovog’ ljeta idemo ti, mama i ja na more.“

Teško je biti fin, možda je u današnje vrijeme teško bili tolerantan i voljeti tuđe izbore, ali je zato mnogo lijepo.

Izvor: Al Jazeera