Tonyja Welcha sam upoznala jednog novembarskog dana 1993. godine, kada smo brojali devetnaesti mjesec života pod opsadom. U to vrijeme, bila sam jako sretna što sam bila zaposlena u ADRI (Adventističkoj crkvenoj humanitaranoj organizaciji) u Sarajevu.
Odlazak na posao, kao i svako kretanje iz jednog dijela Sarajeva u drugi bilo je izuzetno opasno. Ja sam bila jako motivisana da radim svaki dan iz dva razloga: željela sam se pretvarati kao da je život normalan i da moramo učiniti nešto za život, i dobićemo paket hrane koji je bio protunaknada za naš rad.
ADRA je organizovala redovne konvoje koji su donosili pakete osnovne hrane kao i hranu koju su članovi porodica i prijatelji slali stanovnicima Sarajeva iz cijele Evrope. Ovi paketi su puno značili našim ljudima: osnovne namirnice hrane, higijenskih potrepština i lijekova koji su ponekad imali za cilj da čovjeka održe u životu, a iznad svega konvoji su donosili poruke da nismo zaboravljeni.
Konvoji ADRA-e su donosili radost i kratkotrajnu sreću u mračnim ratnim danima u Sarajevu.
To jutro je izgledalo uobičajeno za moju porodicu. Nakon što sam obavila regularne jutarnje aktivnosti pripremajući mlijeko i hljeb za moje djevojčice, otišla sam na posao oko pola osam, nadajući se da ću doći sigurno do skladišta ADRE do osam.
Čim sam izašla iz kuće, kao da mi je neko šapnuo: ADRA dolazi jutros. Ta rečenica je učinila taj novembarski dan toplijim. Svi su se nadali da će biti sretni dobitnik paketa…
Moje jutro u skladištu ADRA-e započelo je rutinskim aktivnostima. Nisam imala bliske prijatelje ili članove porodice koji bi nam nešto poslali, ali sam se osjećala sretnom za mnoge sarajevske ljude koji su očekivali da nešto dobiju.
U jednom trenutku izvršni menadžer mi je rekao da neko želi da razgovara sa mnom. Izašla sam i vidjela veoma prijatnu scenu na parkingu: došla su dva velika kamiona, i trebalo je da počne istovar.
Onda sam vidjela Davida, čovjeka sa kojim sam se upoznala prije nekoliko mjeseci kada je u Sarajevo dovezao još jedan kamion. Želio je vidjeti da li je sve u redu sa mojom porodicom i sa mnom, te da se izvine zbog svog početnog neznanja o Sarajevu i njegovim ljudima, a što je pokazao tokom prve posjete Bosni.
Cijenila sam ovaj gest zaista. Zatim me upoznao sa kolegom Tony Welchom. Vozili su velike kamione iz Engleske i imali problema na jednom dijelu puta kada su kamioni bili predmet snajperske vatre.
Na sreću, nisu bili povrijeđeni, ali, kako su rekli, nije bilo prijatno iskustvo. Ispostavilo se da je Tony bio veoma zainteresovan za sve aspekte ovog rata i bio je željan upoznati bosanske ljude, posebno muslimane koji su bili predmet različitih komentara u medijima u Evropi.
Tony nije izrazio nikakve predrasude i imao je snažnu empatiju za sve osobe koje su pogođene veoma tragičnim događajima. Bio je jako motivisan da nešto preduzme u vezi sa tim, da barem na neko vrijeme donese bilo kakvo olakšanje ili radost napaćenim ljudima.
Bila sam impresionirana načinom kako je shvatio svoju dužnost da pomogne svima kojima je potrebno i da zanemaruje očiglednu opasnost sa kojom su se suočavali.
Željela sam da nastavim da razgovaram sa njim i da ga predstavim porodici. Željela sam da mu se zahvalim za napor koji je učinio i pružiti mu bosansko gostoprimstvo, bez obzira koliko malo smo imali ponuditi našem gostu.
On je prihvatio moj poziv i rekao mi je da će doći u naš dom nakon sastanka održanog u hotelu Holiday Innu, jedinom dostupnom hotelu u kojem su boravili svi novinari i međunarodni gosti dok su bili u Sarajevu.
Odjednom sam pomislila da baš i nije uobičajeno da vozači kamiona prisustvuju sastancima u hotelu Holiday Inn, ali nisam komentarisala. Vratila sam se kući popodne i obavijestila svoju porodicu da ćemo imati gosta iz Engleske da ostane kod nas naredna dva dana.
Moja stara tetka, koja je živjela sa nama, protestvovala je jer se nije osjećala prijatno uz gosta u kući a da pri tome ne može da mu posluži normalnu večeru. Nepotrebno je reći da je u to vrijeme Sarajevo bilo bez struje i vode i da su uslovi života bili nepodnošljivi za normalno evropsko stanovništvo.
Pored toga, konstantno se pucalo, eksplozije granata bile su vrlo jake, i bilo je pitanje čiste sreće da li će se eksplozija dogoditi blizu nas ili ne.
Čaj s balkona
U osam sati uvečer Tony je pokucao na vrata i ja sam ga jedva prepoznala. Tog jutra Tony je nosio plave farmerke i tamno plavi pulover. Gospodin koji je pokucao na vrata bio je obučen u bijelu košulju, tamno plavu jaknu i sive pantalone. Nosio je kravatu. Tipična poslovna odjeća i tipično dotjeran Englez. Kakvo iznenađenje!
Razgovarala sam sa vozačem kamiona ujutro, a pozdravila sam poslovnog čovjeka u odijelu u našoj kući uvečer.
Ispostavilo se da je Tony bio direktor ADRA-e za Jugoistočnu Evropu i da je prisustvovao sastanku koji je u to vrijeme organizovala Sadako Ogata, visoka komesarica UN-a za izbjeglice.
U našem domu smo proveli vrlo prijatno veče. Večera je bila vrlo jednostavna: kuhana riža sa malo ulja i riba iz konzerve koju smo redovno dobijali u humanitarnoj pomoć. Nisam bila postiđena zbog jednostavnosti jela, a i Tony je shvatio da smo mu pripremili ono što smo imali.
Kasne jesenje večeri bile su veoma duge. Nije bilo uobičajenog načina da se zabavljamo jer nismo mogli čitati, gledati TV, izaći. Da bi večeri bile manje dosadne i depresivne, naše su komšije, čije su porodice napustile Sarajevo, redovno dolazile da provode večeri sa nama.
Tony je bio iznenađen kada sam naglasila činjenicu (koju i dalje ne volim da koristim) da su četvorica ljudi koji su nas posjetili tu noć pripadali trijema etničkim grupama, odnosno Srbima, Hrvatima i Muslimanima.
To je bila moja želja da se ilustruje uvijek postojeći višenacionalni karakter moje zemlje i naša orijentacija da nastavimo da živimo zajedno u budućnosti. Tony je razgovarao o ratu, o običnim životnim pitanjima i osjećao se prijatno kao gost u muslimanskoj kući u Sarajevu.
Svi smo bili sretni što je tih dana bio sa nama. Sljedećeg jutra ponudili smo Tonyju čaj koji smo obično pripremali na balkonu ložeći papir na maloj metalnoj mreži.
Bio je veoma iznenađen što je vidio ovo “otkriće” i sigurna sam da je ovaj čaj najbolje ilustrovao kako smo svakodnevno improvizovali život.
Važno je brinuti se za druge ljude
Tony je napustio Sarajevo dva dana kasnije. Na povratku je upoznao neke ljude koji su dolazili u Sarajevo, i poslao nam je kutije šibica i slatkiše za djecu.
Od tog trenutka do samog kraja rata on se trudio da ostane u kontaktu sa nama i da nam obezbijedi hranu, odjeću, sredstva za čišćenje, igračke i knjige, cipele.
Pokušao je čak organizovati naš izlazak iz grada. Čak je organizovao i medicinski prevoz za mog oca koji je bio povrijeđen u maju 1992. i nije bio u stanju da hoda bez pomoći. Naš izlaz nije bio moguć iz više razloga, ali nikada neću zaboraviti njegov napor koji je uložio u ovaj projekat.
Tony nije dolazio u Sarajevo do ljeta 1994. godine, ali nam je poslao pakete putem Adrinih konvoja koji su često dolazili iz Srbije. Nije lahko opisati sreću mojih djevojčica kada su otvarale kutije sa igračkama, haljinama, knjigama.
Njegova supruga Kate plela je za njih krasne džempere. Većinu tih stvari su one dijelile sa svojim prijateljima. Tony i Kate su ih naučili kako je važno brinuti za druge ljude i podijeliti sa drugima sve što imate.
U ljeto 1994. godine, Tony je dovezao još jedan veliki konvoj u Sarajevo. Ovaj put su ušli u grad preko aerodroma, zahvaljujući dogovoru sa Srbima da otvore tzv. “Plave puteve” i puste humanitarnu pomoć i ulazak u grad. To je bilo veliko olakšanje za nas, znajući da smo se patili već treću godinu života pod opsadom.
Stigao je u Sarajevo zajedno sa svojim prijateljima koji su vozili kamione i trebali su ostati u Sarajevu dva ili tri dana. Bili smo srećni što smo ponovo vidjeli našeg prijatelja i pozvali njega i njegove kolege da ostanu kod nas.
Sljedećeg dana po njihovom dolasku, “Plavi putevi” su zatvoreni i njihov povratak u Englesku je odložen. Ispostavilo se da su putevi zatvoreni za naredne dvije nedjelje, bez ikakvih znakova da će uskoro biti otvoreni.
Mi smo provodili divno vrijeme sa našim gostima iz Engleske. Bilo je ljeto, u gradu nije bilo vojnih akcija, pa smo se usudili i da odemo u kratku šetnju s djecom u okolini. Tada sam radila u jednoj privatnoj kompaniji, moj muž je imao redovne obaveze u bosanskoj vojsci, a djevojke su išle u vrtić u jutarnjim satima.
Gosti kreče u našem stanu
Naši gosti su svakodnevno išli u kancelariju ADRA-e, a kada su bili kod kuće ostajali su sa mojom tetkom koja nije znala ni riječ engleskog jezika. Ipak, oni su se mogli međusobno sporazumjeti koristeći novu izmišljenu verziju ratnog jezika u Sarajevu.
Bilo je takvih trenutaka, koje vrijedi pomenuti u ovoj priči. U toj godini smo imali veoma vruće ljeto i tuširanje je bilo neophodno. Imali smo jedan bijeli kanister od 5 litara, što je količina vode koju smo mogli da priuštimo za jednu osobu dnevno.
Kada sam pitala Tonyja da li želi da se tušira, bio je više nego srećan što to radi, ali nije mogao da sakrije svoje razočaranje kada je shvatio da ima tako malo vode za tuširanje. Podstakla sam ga da pokuša i uspio je.
Sljedećeg dana, kada se pod istim uvjetima tuširao, izašao je iz kupatila rekavši da je ostalo tople vode za još nekoga. Brzo se prilagodio uslovima života u Sarajevu!
Jednog jutra dok sam bila u kancelariji dobila sam hitan poziv od kuće. Jako sam se uplašila znajući da me ne zovu, osim u hitnim slučajevima. Ja se javljam na telefon i čujem kako mi tetka govori da su naši gosti počeli da kreče u našem stanu, a ona nije znala reagovati na to.
To je bilo tako zabavno i tako lijepo od njih. Tokom zime nismo imali normalno drvo da zagrijemo naš dom i koristili smo različite materijale koje bi mogli zapaliti i zagrijati jednu sobu u stanu.
Prirodna posljedica opisanog sistema grijanja bila je činjenica da su naši zidovi bili prilično tamni i prljavi. Međutim, ovo pitanje nije bilo važno u ratnim okolnostima. Naši prijatelji su željeli da okreče naš stan i da nas iznenade. Bili smo duboko zadivljeni ovim gestom i sigurna sam da smo mi jedina porodica koja je imala bijele zidove u cijelom komšiliku.
Jednog jutra sam dobila telefonski poziv iz Britanske ambasade u Sarajevu. Htjeli su da razgovaraju sa Tonyjem. Nisam mogla izbjeći da čujem Tonyja kako govori ambasadoru ili nekoj službenici iz Ambasade: “Cijenimo vaš trud da organizujete naš let nazad u Englesku i vašu brigu za naše živote. Ipak moram reći da mi ne smatramo da je naš život važniji od života ljudi u Sarajevu, a posebno djece.”
Karmin u paketu
Bilo je očito da ceste neće biti otvorene uskoro, i naši gosti su se odlučili vratiti u Englesku. Svi smo bili jako tužni nakon što su napustili Sarajevo.
Nekako se činilo da smo imali prekid/odmor/predah, ali da je rat sada ponovno počeo. Tony je pronašao način da ostane u kontaktu s nama nakon što su otišli.
Razmjenjivala sam pisma sa njim i Kate (koju sam počela upoznavati bolje kroz pažljivi način pripreme paketa za nas i kroz njezine poruke pune suosjećanja i iskrene brige) redovito. Zapravo, to je bio jedini način na koji sam razgovarala s njima tokom dugih zimskih večeri dok su djeca spavala, a muž vršio dužnosti u vojsci.
Moja su pisma bila vrlo duga i detaljna, a jedina zabrinutost bila je strah od pravopisnih grešaka, znajući da pišem rukom pod slabom svjetlošću svijeće. Tony i Kate koristili su svaku mogućnost da ostanu u kontaktu i činili su sve u njihovoj moći da šalju stvari koje nam nisu bile dostupne putem humanitarne pomoći.
Jednom nas je Tony uspio nazvati i rekao da je jedan novinar dolazi u Sarajevo i može mi donijeti jedan kilogram nečega. Tony je htio poslati nešto za mene, ne samo za djecu. “Postoji li nešto što vam treba, Ismeta?”, upitao me je Tony. “Ruž, karmin za usta”, odgovorila sam.
Na drugoj je strani, na trenutak, bila tišina. Sljedeće sedmice dobili smo mali paket. Ruž je također bio u njemu. Godine 1995. primili smo jedno jako dugo pismo od Tonyja i Kate koji su nas obavijestili da su kupili novu kuću i da će se u nju preseliti za nekih mjesec dana.
Ostatak sadržaja ovog pisma uvijek će biti u mom srcu, potvrđujući da su ljudi poput Tonyja i Kate toliko posebni i jedinstveni, te da moramo biti zahvalni Bogu što nam ih je doveo u naš život. Tony i Kate odlučili su ne prodavati svoju staru kuću i ponudili su je nama: meni, mom bratu i sestri i njihovim porodicama.
“Znam da ste svi vrlo bliski jedni drugima i da ćete se osjećati bolje ako svi budete zajedno i ovdje u Engleskoj. Kuća je dovoljno velika da se svi možete stati u nju. Ja ću vam pružiti svu finansijsku i drugu podršku u početnom periodu za sve vas. Siguran sam da ćete vrlo brzo naći dobre poslove i da ćete se moći pobrinuti za djecu. U svakom slučaju ovdje smo za vas”, napisao je Tony, a ja još ne mogu pronaći odgovarajuće riječi da opišem kako sam se osjećala čitajući njegovo pismo.
Isti osjećaj koji imam sada, više od 20 godina nakon ovog događaja, dok pokušavam napraviti ovu kratku priču o Tony Welchu i njegovoj nevjerojatnoj empatiji za Sarajevo, a posebno za moju porodicu i mene.
Upoznavanje Kate
Prilikom pružanja pomoći Sarajevu i boraveći s nama, Tony je upoznao moju porodicu i prijatelje. Porodica moga brata bila je u Hrvatskoj u Rijeci, a moja sestra, koja je rodila dječaka u maju 1993. godine, bila je u Sarajevu.
Pretpostavljam da je Tony podijelio svoje dojmove iz Sarajeva s Kate i njegovim prijateljima u Engleskoj. Zato su ljudi iz njegove zajednice slali pomoć mojim prijateljima i komšijama, a Kate je poslala veliku kutiju opreme za bebu sa znakom: Ismetinoj sestri koja je dobila malu bebu!
Izlazak iz grada bio je jedan velik i kompliciran projekt. Prije svega nisam htjela napustiti supruga, mog ranjenog oca i tetku u Sarajevu. Nismo imali pasoše i nije ih uopšte bilo lako dobiti. Nadala sam se da će rat uskoro završiti.
Prošla je još jedna godina i nastavljene su ratne akcije. Moje su djevojčice počele pokazati znakove frustracije. Moj otac je umro u maju 1995. Osjećala sam se depresivno i nisam imala energije za nastavak.
Tony je ponovio svoj poziv da dođemo u Englesku i da barem provedemo zimu. Na kraju, djevojčice (7 i 4) i ja napustile smo Sarajevo i krenule prema Rijeci, gdje je porodica mog brata živjela za vrijeme rata. Tony je trebao doći u Rijeku i odvesti nas u Englesku.
Ovdje smo se suočili s novim preprekama. Britansko veleposlanstvo u Zagrebu nije htjelo dati vizu za ulazak u Veliku Britaniju. Vjerojatno nisu imali dobro iskustvo s mnogim izbjeglicama koje su ušle u njihovu zemlju i nisu vjerovali da smo planirali boraviti u Velikoj Britaniji samo nekoliko mjeseci.
U novembru 1995. započeli su Dejtonski mirovni pregovori i odlučila sam odustati od pokušaja dobivanja viza za Veliku Britaniju. Tony nije bio zadovoljan s mojom odlukom, ali je shvatio da se moram vratiti u Sarajevo. Tony je želio biti siguran da ćemo se moći opskrbiti drvima za zimu, te nam je poslao potrebni novac za to ( koji je u početku bio predviđen za naše putovanje iz Rijeke u Englesku) u Rijeku prije no što smo otišli u Sarajevo.
Naš povratak u Sarajevo je još jedna uzbudljiva priča, ali ovdje se neće obrađivati. Na kraju, rat je završio i morali smo se suočiti sa svim izazovima uobičajenog životu.
Za vrijeme rata važno je samo ostati živ i ne biti ranjen. Kada to preživite, suočeni ste s problemima kao što su kućni poslovi, posao i školske obaveze djevojčica. Naš predratni dom bio je uništen i nije mi se tamo vraćalo, u svakom slučaju dok ga ne obnovimo.
Tu se opet pojavljuje Tony. Pozvali smo njega i Kate da dođu u Sarajevo. Željeli smo ga dočekati u normalnim okolnostima: bez pucnjava u gradu, moj suprug i ja imali smo normalne poslove i mogli bismo priuštiti da imamo goste. Osim toga, svi smo htjeli upoznati Kate.
Tako su zajedno s unukom Bethany stigli u ljeto 1996. i ostali s nama nekoliko dana. Kate i Betanya, pridošlice u našem životu odmah su osvojile naša srca. Pokazali smo im Sarajevo, koje je u to vrijeme bio ranjen i tužan grad. Jednog jutra Tony mi je rekao da je uspio prikupiti sredstva u svojoj zajednici za obnovu našeg stana.
Bila sam zadivljena tim gestom i količinom novca koji je donio sa sobom za nas. Istog dana bili smo obaviješteni da će naš stan biti obnovljen od strane jedne međunarodne nevladine udruge, i pitali smo Tonyja da li bi mu smetalo da prikupljena sredstva iskoriste za obnovu privatne kuće naših komšija.
Tony i Kate upoznali su ovu porodicu u Sarajevu, koji su bili naši najbolji prijatelji i vrlo dobri ljudi. Imali su tri djevojčice i kuću u predgrađu u Sarajevu. Tony se složio s tom idejom i kuća je obnovljena do kraja te godine.
Ovdje počinjemo naše prijateljstvo u normalnim okolnostima. Tony i Kate su došli u Sarajevo, mi smo otišli u Englesku da ih posjetimo. Moram priznati da nisam redovni pisac, ali ti divni ljudi imaju puno razumijevanje da sam jako naporno radila dugi niz godina i da će uvijek biti u mom srcu.
Upoznati Tonyja je najbolja stvar koja mi se dogodila, ne samo u ratu, već i u životu općenito. Naučio me mnoge stvari, podržavao me, moju porodicu i mnoge druge ljude kad nam je bilo kakva pomoć bila potrebna. Učinio je toliko toga za sve nas, ali najbolja stvar koju je učinio za sebe i za sve nas jest činjenica da je oženio Kate.
Želimo im puno zdravlja i svaku sreću.
Izvor: Al Jazeera