Sjećam se da u vrijeme mog odrastanja u Sarajevu, za mene nije bilo veće radosti kao kad roditelji odluče da neko nedjeljno popodne provedemo u Pionirskoj dolini. Iako u nekim dokumentima piše da je otvorena negdje početkom sedamdesetih, ona je za mene oduvijek bila tu.
Ona pečurka na ulazu mi je nekada davno bila veća od oblakodera i sjećam se vremena kada su mati i otac sjedili tamo u bašti ispred i ispijali kafu, budno motreći da neko od nas dvojice sinova ne upadne u ono malo jezerce ili ne pretjera sa trčanjem. A kada se 1972. godine pojavio prvi „Smoki“, nije mi bilo veće radosti nego otkidati od svojih usta omiljeni flips i bacati ga labudovima i patkama u jezeru. I to krišom, jer je oduvijek čini mi se, i tu i na Vrelu Bosne stajala ona tabla da je zabranjeno hranjenje labudova.
Kako smo rasli i odrastali, tako se i mijenjao interes za Pionirsku dolinu. Ispočetka su mi bile intersantne životinje, koje sam prije toga imao priliku da vidim samo na televiziji, a poslije su mi bila draža „auta na sudaranje“ i „mini golf“. I kao po pravilu uvijek bi obišli cijeli krug oko Pionirske. Gledajuci lavove i majmune, približili bi se velikim žicom ograđenim kavezima sa orlovima, strepli da nas iz nekog razloga ne pljune neka nervozna lama i vraćali se skroz na početak, pa malo desno od ulaza da vidimo kavez sa medvjedom, koji je najčešće spavao.
Već u gimnazijskim danima Pionirska dolina se nekako samim nazivom nije uklapala u naše mišljenje da smo skoro odrasli ljud,i ali ipak, znalo se desiti da ponekad i neki bijeg sa časova završi upravo na mini golfu u Pionirskoj.
U Pionirskoj dolini je bio i čuveni Mađarski restoran u Sarajevu. Restoran u kojem je moj IV6 razred Pete gimnazije, davne 1981. godine slavio svoje matursko veče. Restoran koji je bio napravljen od drveta i izgledao je kao neka Diznijeva kućica. Mislim da je to bilo jedino veče u istoriji restorana u kojem se slušala samo muzika grupa Azra, Bijelo dugme, Pink Floyd i Queen.
Ratne dezinformacije
Za Pionirsku dolinu su se vezale i neke najmonstruoznije priče koje je u svojoj glavi mogao samo smisliti um tipa Riste Đoge. Tako su neki mediji iz Srbije prenosili vijesti kako se izgladnjele životinje i u Pionirskoj dolini hrane srpskom djecom, koju hapse po gradu kako su govorili muslimanski ekstremisti i vode da budu ručak lavovima. Čak su išli tako daleko da su u tim idiotskim lažima pominjali Davorina Popovića i Mirzu Delibašića kao osobe koje se bave tim poslom. Trebalo je stvarno sjesti, uključiti svoj bolesno-idiotski mozak ili neku halociogenu drogu i takve ljudske i moralne veličine spominjati u tom kontekstu.
Nažalost, tokom rata Pionirska dolina je pretrpjela velika oštećenja i skoro da je sravnjena do temelja a Mađarski restoran sa moje mature je nestao sa lica zemlje.
Nakon rata neki vrijedni ljudi su pokušali oživjeti Pionirsku dolinu i dobrim dijelom su to i uspjeli. Izgledalo je kao da ćemo vrlo brzo imati Zoološki vrt kao ostali veliki evropski gradovi, ili prijestolnice država. A ja sam ovaj put nedjeljna popodneva provodio u Pionirskoj ali sa svojom djecom i objašnjavao im gdje je bila koja životinja i kako je nekada izgledala Pionirska. Djeca su opet mogli da vide lavove, a pojavile su neke životinje kojih nije bilo ni prije rata.
Siguran sam da bi možda bilo i još bolje da su imali adekvatnu finansijsku podršku i da nisu prije godinu-dvije morali prodavati životinje da bi opstali i doveli nove. I uvijek sam se pitao ko će to biti dovoljno lud da kupi sebi lamu da je ima u dvorištu ili avliji ali eto.
Ptičija gripa
I taman kada sam se počeo radovati prvim sunčanim danima i počeo razmišljati o tome da je došlo vrijeme da svojim unicima pričam iste priče, čuo sam vijest da su dva labuda iz Pionirske doline zaražena prtičjom gripom. Pa ne može da se čovjek ne zapita:
Majku mu, pa može li bar nešto nas zaobići?
Dvadeset godina nakon što se prvi put ta ptičja gripa pojavila u Hong Kongu, eto je i kod nas. I to u dječijem parku. I to zaraženi baš labudovi koji su zbog svoje ljepote i gracioznosti možda djeci i najinteresantniji. A možda i zbog Smokija.
Prema podacima objavljenim na internetu, ljudi se vrlo rijetko inficiraju, a svi oboljeli su se isključivo zarazili kroz direktni (bliski) kontakt sa zaraženom peradi. Može se zaraziti virusom ptičje gripe, ako se udahne čestica ptičjeg izmeta ili lebdećeg uzročnika nastalog kihanjem ili kašljanjem zaraženih ptica.
E sad, treba li da se možda zabrinemo?
Nadam se da će sva šteta ostati na ovoj dvojici nesretnih labudova.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera