Tri dana krvi, sjećanja i suza

Te '95. nisu smjeli da odmaraju, nisu imali turske izviđače da im dijele čaj, niko im nije pravio kafu ili davao jabuke i banane (Al Jazeera)

Ljeto ‘95. mi je ostalo u sjećanju po dugim, teškim kišama. Stariji su govorili da se negdje nešto strašno dešava, da nebo pokušava da opere silnu krv. U opkoljenom Sarajevu, gotovo niko nije znao šta se zbiva u Srebrenici.

Nakon četiri godine opsade, neprekidnog granatiranja, gladi, žeđi i mraka, mislili smo da smo najgore prošli tokom sukoba u Bosni i Hercegovini. Polako, godinama poslije, kad je istina izlazila na vidjelo, saznali smo koliko smo pogriješili.

Ove godine je održan 12. Marš mira, tokom kojeg ljudi iz cijelog svijeta tri dana pješače gotovo stotinu kilometara od Nezuka ka Potočarima, u smjeru suprotnom od onog u kojem su u julu prije 22 godine hiljade stanovnika područja Srebrenice bježali ispred srpskih snaga, kako bi stigli do slobodne teritorije. Više od osam hiljada srebreničke djece, žena, staraca i muškaraca u tome nisu uspjeli, a mnogi do danas nisu pronađeni.

Ove godine sam išao na svoj prvi Marš, kako bih na taj način odao počast ubijenim. Znao sam šta me čeka, ali opet, i ništa nisam znao.

Učesnici iz cijelog svijeta

Korak po korak, put vodi kroz gustu šumu, ali i otvorene predjele bez imalo hlada, po vrelom asfaltu i dubokom blatu. Šljunak na planinskim putevima ranjava stopala, livade pružaju privremeno olakšanje.

I svakim tim korakom javlja se nova misao i novo pitanje. Kako je biti okružen hiljadama ljudi, kao u tom trenutku, ali kad iza svakog žbuna vreba smrt? Kako je hodati bez prestanka, bez hrane i vode, kad tebi usput dijele i vodu i hranu? Kako je bježati u starim gumenjacima ili običnim papučama, kad ti hodaš u planinarskim cipelama?

Niko na Marš nije pucao, nisu padale granate, nije bilo zasjeda ili iznenadnih napada dok pauziraš u hladu. Te ‘95. nisu smjeli da odmaraju, nisu imali turske izviđače da im dijele čaj, niko im nije pravio kafu ili davao jabuke i banane.

Dok se polako spuštaš uskom stazom, „uskim grlom“, okružen tijelima stotina ljudi, ne možeš da se ne zapitaš šta bi se desilo da se ispali samo jedan metak, da svi pođu bježati. Koliko bi ih preživjelo taj metež? O mecima i noževima je bespotrebno i razmišljati.

I onda se zapitaš ko su ljudi oko tebe. U koloni kojoj ne vidiš ni početak ni kraj, čuješ jezike cijeloga svijeta. Engleski, njemački, francuski, italijanski… Vidiš Turke, Irance, Australce, Argentince… koji su došli da sa Bosancima i Hercegovcima odaju počast za žrtve srebreničke golgote.

A ljudi u koloni su toliko različiti koliko su istovremeno identični. Od iskusnih planinara, do desetogodišnjih klinaca, od profesora svjetskih univerziteta do vrijednih fizičkih radnika. Dok su neki u skupim, kvalitetnim planinarskim cipelama, drugi su u gumenim papučama, „krokama“. Sintetičke majice za velike vrućine i izlizane majice dobijene prije deset godina na nekom skupu.

S jedne strane je jednonogi 67-godišnji Bajro, na svom šestom Maršu, na drugoj su 11-godišnji Armin i njegova devetogodišnja sestra Arnela, koji četvrti put iz pravca Tešnja pješke dolaze. Tu je Adi, 14-godišnjak koji je s prijateljima pješke došao iz mjesta pored Lukavca, „kako bi odao počast žrtvama“.

Pitanja bez odgovora

Slušaš priče preživjelih i pitanja stranaca, koji pokušavaju shvatiti zašto se to desilo.

Svima je priča slična, samo je polazna tačka drugačija.

Do trećeg dana marša, teško je naći nekog bez povreda. Krvavih nogu i teškog koraka, učesnici Marša nezaustavljivo idu naprijed, kilometar po kilometar. I svi isto kažu. Idu do kraja, bez obzira na popucale žuljeve i isjekle noge. A stopala zamotana u zavoje je gotovo nemoguće prebrojati.

I kad se trećeg dana približavaš Potočarima, nogu bolnih i izranjavanih, bez obzira na udobne, planinarske cipele, pitaš se kako je bilo Srebreničanima tad, bježati u mraku u prvom komadu obuće do kojeg si mogao doći, kad si u panici bježao iz svoga doma?

Prilaskom Memorijalnom centru, atmosfera u koloni se mijenja. Žamor polako utihne. Kod mezarja kolonu dočekuju preživjeli i porodice žrtava, i pitaš se šta su ti ljudi preživjeli. Tri dana i stotinu pređenih kilometara daju djelomičan odgovor, ali pogled u njihovim očima govori da pravu istinu znaju samo oni koji su 1995. išli u suprotnom smjeru.

I kad se nađeš okružen hiljadama bijelih nišana, obilježjima prerano uzetih života, pomoliš se za dušu ubijenih i zapitaš se – zašto se ovo desilo, iako ti godinama pokušavaju objasniti zašto.

Ne znam da li je u Srebrenici padala kiša tog krvavog jula, kao što je padala u Sarajevu, i da li su nebesa pokušala oprati krv koja se oprati ne može, ali želim da vjerujem da je svaka kap kiše predstavljala suze neba koje je plakalo za srebreničkim žrtvama.

Da se nikad ne zaboravi i nikad ne ponovi.

Izvor: Al Jazeera