Tribine Grbavice da nose imena ljudi kao što je Bukal

Snajper ga je nekad čekao, sijevalo je oko njega, ali bi Jozo bio brži (Arhiva)

Piše: Emir Delić

Čekao se sarajevski vječiti derbi. Radio sam prilog, kao najavu naše najveće utakmice.

Dan ranije zvao sam ga da se dogovorimo oko snimanja izjave. Kaže: “Imam sastanak u 9:00, vidimo se u 10:00 sati na stadionu.”

Dok se vozim prema Grbavici, gledam na sat – 9:50. Zovem ga.

“Dela je”, kažem.

“Reci, Dela…”

“Eto me na stadionu, rekli ste u 10:00 da snimimo ovo oko derbija…”

“Eh, otišao sam ti ja na Dobrinju…”


[fkzeljeznicar.ba]

“Kako otišli?”, mislim se, “ne možeš sad otići, propade mi prilog.”

“Dogovorili smo se, čika Josipe.”

“Jesmo, znam, al’ šta ću, zaboravio sam”, pravda se. “‘Izradio’ sam te, jesam, ali ti se nećeš naljutiti. Ti si moj. S Dobrinje…”

Poziv Vidovića iz Belgije

Nikad ga više nisam ni vidio, ni čuo. Bolest je bila jača od njega. Borca, Čovjeka, Sportiste.

Josip – Jozo Bukal.

Zvao me je nedavno Gordan Vidović iz Belgije. Dijete ilidžanskog Igmana, kasnije prvotimac Želje, 1998. godine na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj reprezentativac Belgije. Htio ga je obići, vidjeti ga nakon mnogo vremena, no želja mu se nije ispunila.

Čuli smo se i danas, nakon tužne vijesti o odlasku legende.

“Umro je dva dana prije mog dolaska u Sarajevo”, kaže Gordan i dodaje: “Imao sam veliku želju da ga vidim, da mu se još jednom zahvalim na svemu što je učinio za moju karijeru. Od mene je napravio igrača. Bio je legenda Želje…”

Bio je Bukal legenda i Standarda iz Liegea. Tamo je proveo tri godine. Vijest o njegovoj bolesti došla je do navijača ovog kluba, koji su mu slali pisma podrške i želje za dobro ozdravljenje.

U Standardu nisu zaboravili te tri godine, ali u Želji, nažalost, jesu 15 i kusur sezona. Klub koji bi trebao držati do svojih legendi i tradicije, prošlog ljeta je igrao utakmicu u Ligi Evrope upravo protiv Standarda.

Nisu se u Željezničaru sjetili da na svečani ručak pozovu Bukala i Mišu Smajlović, bivše igrače Standarda. Nije samo to Željin grijeh. Može im se još štošta prebaciti, ali nije vrijeme. Neka se crvene oni koji su im mogli olakšati, a nisu.

Poseban i jedinstven

Za navijače će uvijek biti poseban, jedinstven, legenda. Oni stariji sjećat će se njegovih utakmica i golova, razornog šuta. Oni mlađi pamtit će priče ovih starijih.

Ja ću ga pamtiti po ratu. Po energiji, optimizmu, duhu.

Hrabri čovjek s Dobrinje. Mi, djeca, gledali smo ga svaki dan kako prelazi preko pješačkog mosta na svom biciklu. S “Trice” na “Dvicu”, i obrnuto. Snajper ga je nekad čekao, sijevalo je oko njega, ali bi Jozo bio brži. Preživio je Sarajevo, preživio Dobrinju.

Vratio se na Grbavicu i opet služio svom klubu. Do smrti.

Ako nekad Grbavica bude pravi stadion, njene tribine nosit će imena ljudi kao što je Josip – Jozo Bukal.

Izvor: Al Jazeera