Ovih dana, tačnije, 19. februara, kao i obično i već tradicionalno, proslavit ćemo zatvaranje 14. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Opet ćemo čuti “Doviđenja, drago Sarajevo” od Juana Antonija Samarancha i pjesmu “Lijepo je bilo u Sarajevu, doviđenja u Calgaryju”. I tako već 34 puta dosad. Izuzimajući one četiri ratne godine, kad smo bili bez struje i zabavili se malo više o svom jadu nego o najbolje organizovanim i najuspješnijim igrama dotad.
I bile su najbolje. Uprkos tome što je tih dana većina nas prvi put vidjela Coca-Colu u konzervi, uprkos tome što je Kirka Douglasa neki levat zapalio u kafani, uprkos tome što smo u donirane Mitsubishi Space Wagone gledali kao u vanzemaljske automobile i uprkos tome što većina ljudi nije ni znala kako izgleda kućni PC (Personal computer). Pa smo ipak imali vrhunski računski centar s najmodernijom opremom i ljudima koji su znali rukovati njome, vrhunsko mjerenje vremena, vrhunsku organizaciju i vrhunsku disciplinu. I veliku strast i želju svakoga od nas da baš ove igre budu najbolje. I mi najbolji domaćini.
Trideset četiri godine kasnije mi i dalje obilježavamo godišnjice. Pokušavajući prenijeti mlađim generacijama nešto što će vjerovatno otići u zaborav kad nestane s lica zemlje onih koji se sjećaju ili su doživjeli Olimpijske igre. Jer čemu više živjeti od stare slave ili lijepih sjećanja?
Mikulićev izvještaj
Prema dostupnim podacima, te čuvene Olimpijske igre je koštale su približno 150 miliona dolara. Kad se podvukla crta na kraju Igara i sumirali svi prihodi i troškovi, kažu da je čak i ostvaren prihod od 12 miliona dolara. A za one koji ne znaju, prema završnom izvještaju, koji je potpisao predsjednik Organizacijskog komiteta ZOI Branko Mikulić, napravljeno je ili izgrađeno sljedeće:
– sportski kompleks Zetra s olimpijskom dvoranom, stadionom za brzo klizanje;
– rekonstruisan Olimpijski stadion Koševo;
– novoizgrađeni dio KSC “Skenderija”;
– glavne i trening-staze, vertikalni transport kapaciteta 9.000 skijaša na sat i infrastruktura na Jahorini;
– sankaška i bob-staza s pratećim objektima i infrastrukturom na Trebeviću;
– staza za biatlon sa strelištem, staze za skijaško trčanje i trening-staze s kompletnom infrastrukturom i pratećim objektima na Igmanu – Veliko polje;
– 70- i 90-metarska skakaonica, rekreativna alpska staza, vertikalni transport i infrastruktura na Igmanu – Malo polje;
– glavne i trening-staze za spust, slalom i veleslalom na Bjelašnici s vertikalnim transportom kapaciteta 7.000 skijaša na sat, kompletnom infrastrukturom i pratećim objektima:
– putna mreža u dužini 160 kilometara;
– dogradnja i opremanje RTV doma i Telekomunikacijske pošte, rekonstrukcija zgrada PTT-a;
– rekonstrukcija Narodnog pozorišta, Željezničke stanice, aerodromske piste s novoizgrađenom aerodromskom zgradom;
– hoteli “Holiday Inn” i “ŽTO” u Sarajevu, “Bistrica”, “Košuta” i “Feroelektro” na Jahorini, “Koran” i “Panorama” na Palama, “Igman” na Igmanu, “Famos” na Bjelašnici; rekonstruisani su mnogi drugi hoteli;
– 18 km primarne i 25 km sekundarne vodovodne mreže; 90 km visokonaponske i niskonaponske mreže s 12 trafo-stanica, 35 km PTT-instalacija, 5 km plinovoda, parkirališta za 3.550 automobila;
– stambeni objekti “Mojmilo” (639 stanova) i “Dobrinja” (2.154 stana), kao i novi blok u studentskom naselju Nedžarići;
– računa se da je, kao neposredni rezultat ZOI 1984, otvoreno 9.000 novih radnih mjesta.
A zašto ova današnja mladost i sposobni ljudi ne mogu organizovati nove Olimpijske igre? Čisto sumnjam da sada postoji iko koga može iznenaditi neko piće u konzervi ili posjeta nekog holivudskog glumca našem gradu. Čisto sumnjam da današnja mladost u Bosni i Hercegovini ne zna sve u vezi s informatikom isto kao i mladost u nekim drugim krajevima svijeta. Ne postoji automobil koji bi se mogao pojaviti na ulicama nekog našeg grada i izazvati čuđenje građana kao ondašnji Mitsubishi. I zašto ne može sada?
‘Puno vlasti’
Zato što imamo samo u entitetu Federacija BiH jedanaest premijera, 142 ministra, 300 pomoćnika ministara, 300 savjetnika, stotine zastuppnika, hiljade članova komisija. Broj sekretarica, vozača, tjelohranitelja i slično niko ne zna. Njihove plaće, nadoknade, topli obroci, komisije, naknade za odvojeni život, prijevoz i ko zna šta sve ne potroše svake godine pola Olimpijskih igara.
I zato što mi evociranjem uspomena na davnu prošlost dajemo argumente ovima na vlasti da ništa ne rade. Osim da nas zavađaju.
Jer mi svakako živimo od sjećanja.
Pa tako vidim neki dan objavu na Facebooku jednog mladog jastreba ovdašnje političke stranke koji je na svom zidu objavio da je njegova stranka “sredila” da u jednoj sarajevskoj općini penzioneri dobiju po 50 KM novčane pomoći. Uz napomenu u svom statusu “Nemojte u oktobru zaboraviti koja stranka vam je ovo omogućila!”
E, jadi moji, kako smo se jeftino prodali!
Možda zaista bolje nismo ni zaslužili!
Izvor: Al Jazeera