Turbe iz Torlakovca i kijamet u Beču

Nekad bi se tabirila bjelosvjetska politika, a nekad, opet, uzdisalo za starim običajima, kojih više skoro i nema

Bijaše to jedan od onih vrelih ljetnih dana u kome je u cijeloj čaršiji najbolju hladovinu nudila džamija, odnosno njene debele kamene zidine. Obnoć bi u njoj bila nesnošljiva sparina, da se jedva moglo disati. Ali, danju, kada bi svaki bespotreban izlazak na sunčevu žegu bio ujedno i rizičan, u džamiji je bilo ugodno, pomalo i studeno.

Svjetina bi se skupila ranije, nekada i pola sahata prije ezana, te bi se, sama od sebe, zapodjenula priča o nečemu neplaniranom. Nekad bi se tabirila bjelosvjetska politika, a nekad, opet, uzdisalo za starim običajima, kojih više skoro i nema. Svako bi vatreno branio svoj stav, a rasprava bi na momente gotovo izmakla kontroli i prerasla u otvorenu svađu.

Imam se često nalazio između dvije vatre. Bahnuo bi u džamiju i, odmah s vrata, tražili bi da presudi. Naravno, presudom, kakva god ona bila, dio njih ne bi bio zadovoljan, a ostali bi likovali i hvalili se svojim znanjem. Da bi izbjegao ulogu kadije, imam je odavno u džamiju ulazio tik pred ezan.

No, tog vrelog dana, ni sam ne znajući zašto, ušao je ranije, pa ga je, po običaju, dočekalo pitanje.

“Efendija, molim te, deder nam rastumači nešto…”, upita Ragib, vječiti buntovnik.

Akšam kraj greblja

Imam se najmanje radovao njegovim pitanjima. Nije to bilo zato što mu nije znao odgovoriti. Naprotiv, njegova pitanja bila su jasna i lahka za odgovor. Šta više, u nekim drugim okolnostima imam bi se itekako radovao i sa zadovoljstvom tumačio traženo. Ali, Ragib je bio nezadovoljan bilo kakvim odgovorom koji se kosio s njegovim mišljenjem.

Ako bi, kojim slučajem, imam stao na njegovu stranu, on bi slavodobitno mahao rukama i gledao po ostalima, uzvikujući: “Eto, jesam li vam rek'o!?” Međutim, ako bi bilo obratno – a obično je bivalo – Ragib bi se zajapurio, zureći ispred sebe i dobacujući kako ove novokomponirane hodže nisu kao one stare, koje su učile iz starih ćitaba i znale sve.

Imam je naslutio da se sprema bura, ali nije mogao uzmaknuti. Uljudno je uzvratio:

“Bujrum, moj Ragibe…”

“Smije li se u akšam, kad prolaziš kraj greblja, stat’ i proučit’ Fatiha mrtvima?”

“Šta bi ti rekao, Ragibe?”, lukavo upita imam.

“Ja im velim da to nije lijepo. Od starina sam upamtio da se u akšam treba čuvati mezarja, pa čak ni iz kuće izlaziti bez velike potrebe”

‘Stare hodže su bile čudo’

“U pravu si. Eto, vidiš da se ja i ti možemo složiti. Samo, ja bih te malo dopunio. Svi znamo da se u akšam spuštaju šejtani i da u to doba, kako ti reče, ne valja bez potrebe ni iz kuće izlaziti. Nije grjehota da, kad u akšam naiđeš kraj greblja, staneš i proučiš nešto, ili nazoveš selam mrtvima. Oni sve to čuju i odgovore na selam. E sad, da se ulazi u mezarje u akšam, to je već nešto drugo. I, dobro si rekao, to je u nas ostalo od starina, i to valja čuvati”, pokušavao je imam i da mu potvrdi, ali i kontrira, na lijep i njemu prihvatljiv način.

Činilo se da uspijeva.

“Ma, kažem vam ja, ljudi moji, stare hodže su bile čudo…”

“Ali, vidi ovo, Ragibe”, po baksuzluku omače se imamu, “adeti su različiti u svijetu. Evo, ja sam bio na hadžu, u Mekki. Tamo nam je duhovni centar, i to svi znamo. Ali, recimo, tamo nema gluhih doba. Tamo su dženaze u svaka doba; poslije podne, ikindije, čak i poslije akšama ili jacije. Klanja se jacija, najavi se dženaza i svi odoše u greblje.”

“Ve la havle!”, ibretio se Ragib. “Svašta sam čuo, ali mi je to čudo da ti ne mogu kazat’!”

“Bogami ti je to tako. I nema tamo nišana, samo se stavi kamen. Nema ni natpisa o umrlom. Puno svijeta prolazi kroz Mekku i, nakon par godina, čini mi se sedam ili osam, mezarje se preore i ponovo sve ispočetka, ljudi se kopaju nanovo.”

Pažnja prisutnih u džamiji dostigla je vrhunac. Svi su šutke posmatrali ovaj neočekivani okršaj i potajno se nadali Ragibovoj reakciji. Ragib je, kao i obično kada bi bio nadvladan, počeo izvoditi grimase usnama, kao da se bori sa zalogajem suhog hljeba koga valja što prije progutati.

Dženaze po noći

“E, tobe jarabi, svašta! Pa kako će otići na mezar proučit Fatihu?”

“Nema ti tamo toga”, kratko je odgovorio imam, očekujući salvu čuđenja.

Ali, Ragib je u takvim situacijama obično mijenjao temu, ili mudro vodio vodu na svoj mlin.

“Dobro nas dragi Allah sve ne kazni kakvi smo! Ja sam svukud hod'o i znam i ja ponešto. Eno ti u Torlakovcu ima jedno turbe, čuveno turbe. Jesi li ikad prolazio? Odmah je desno, čim se uđe u Torlakovac…”

“Znam, prolazio sam.”

Imam bi tako želio poštediti sebe, ali i ostale Ragibovih objašnjenja, koja bi išla u nedogled.

“Eh, u tom ti je turbetu neki dobri. Ljudi su mi to sto puta pripovidili. Valjda je bio neki učen i važan čovjek. Elem, kažu da je car iz Beča poslao nekog da mu odsiječe glavu i donese je njemu na noge, ravno u Beč. Tako je i bilo. Ako ne vjerujete meni, pitajte nekog od starijih, kad god prolazili kroz Vakuf. Ustvari, eno vam i hafiza Duranovića. Ja vjerujem da i on zna za to kazivanje. Uglavnom, ovaj je njemu otcapario glavu, strp'o je u torbu i pravac caru u Beč. Tu gdje ga je kokn'o, ljudi su napravili turbe. Od tada, ha to turbe prokisne, sav se Torlakovac razleti, jer znaju da će vel'ko nevrijeme. Upitaj, efendija, tako ti Boga, kad prolazio tamo, ili hafiza pitaj, on će ti sve ovako kazati…”

“Dobro, Ragibe, hoću. Nego, šta dalje bi?”

Dželat – kakav je to život?

“Svako malo Beč bi pogodilo nevrijeme, pravi kijamet. Ljudi pričaju da se nije moglo ostat’. Car više nije znao od života šta će. Srećom, neki učen čovjek ga posavjetova da onu glavu sahrani kako i dolikuje i da na njoj podigne turbe. Od tada u Beču nema kijameta.”

“I, je li podigao?”

“Jest, Bogami. Eno ga i danas, nasred Beča. Ako ikad odeš, slobodno se raspitaj.”

“Ma, to, prije, nisu bili nikakvi ljudi, to je obična živina!”, javio se Bego, jedan od onih koji se teško mirio s Ragibom, ali je rijetko javno negodovao. Ovaj put nije mogao ostati po strani.

“Kako misliš, živina?”

“Eto tako! Čuj, odsjeć’ čovjeku glavu, pa je vucarat po torbama! Kakav je to čovjek i kakav je to, molim te lijepo, život!?”

“Tako je bilo tada…”, branio se Ragib.

“Ama znam, bolan, ali pogledaj ti to, imaš i u serijama to fino prikazano. Bili su oni ljudi što im je pos'o bio samo da sijeku glave. Hodža, pomozi mi reći…”, bio je uporan Bego.

“Dželati?”, reče imam.

“E, dželat! Njegovo je bilo da posluša naredbu i da jednom, dvojici ili Bog te pit'o koliko njih danas odcapari glavu, i on je to morao. Završi pos'o i ode kući, ženi i djeci. Ja te sad pitam, kakav je to život?”

“Ili mu odsjek'o glavu sabljom, ili ga kokn'o iz pištolja, isto ti ga dođe”, likovao je Ragib.

Onaj gore zna

“Ma sve ja to shvatam, bolan ne bio, ali ne shvatam da mi ti danas dođeš i počneš priču o tome kako je taj, neki, iz Torlakovca, bio dobri. Otkud ti znaš ko je bio i je li to uopšte bilo tako?”, siktao je Bego.

“Ama, kažem ti, čovječe Božiji, ljudi tako pripovjedaju. Nije to ni njima s neba palo.”

Imam je šutke slušao i željno iščekivao ezan. Ipak, bilo je dovoljno vremena da se i on uključi, rezimira i, na neki način, zatvori priču.

“Ta turbeta su priča za sebe”, javio se napokon. “Samo Bog zna koliko je tu istine. Evo i u nas, eto tu iznad kule… Čuo sam da je nakada jedna djevojka ubijena. Kažu, odsječena joj glava, a ona, onako bez nje, i dalje trčala. Tako je došla gore skroz do potoka uz magistralu i tu pala. Od starijih sam čuo da tu ima neki poseban mezar. Zagledao sam ja to više puta, ali nisam vidio ništa. E, haj’ ti sad znadni šta je istina. Tako ti je, vjerovatno, i u Torlakovcu, i u Blagaju, i u Sedam braće, i na mnogim drugim mjestima. Ljudi su nešto čuli i u nešto vjeruju, a gdje je prava istina, to samo Onaj gore zna, moj Ragibe.”

Ragib je bio više zbunjen nego zadovoljan. Zapravo, to i jeste bio najbezbolniji način da ga se ušuti i da sve prođe bez galame i vike. Imam je to dobro znao i zadovoljno se smiješio.

Ragib je gledao pred sebe. Zaučio je ezan…

Izvor: Al Jazeera