U Bosni, umjesto suzama, djeca plaču malinama

Koliko je bosanskih porodica baš malina spriječila da spakuju kofere, prodaju imovinu i pobjegnu glavom bez obzira iz ove zemlje (Al Jazeera)

Mora li ovdje, na Balkanu, baš svaka priča iz koje je sijevnulo svjetlo nade i taklo nas vjerom da se u ovim državama ipak može ostati i živjeti dostojanstveno u znoju vlastitog truda, na kraju biti zalivena vrelim katranom našeg sudbonosnog prokletstva? Izgleda da mora. Ako nam niko s vana ne zagorčava život, onda smo sami spremni da ga pretvorimo u najcrnju žuč, koju onda ispijamo natenane, mazohistički.

Za bojati se je da ovih dana upravo prisustvujemo postupku pretvaranja takve jedne pozitivne priče u njenu suprotnost. Zar nije još pred kraj prošle i početkom ove godine, kada su se sabirali prošlogodišnji ekonomski rezultati, malina, malinarstvo i malinarnici, bila jedna od najpozitivnijih poslijeratnih bosanskih i srbijanskih priča? A evo, samo nakon nekoliko mjeseci došli smo u situaciju da je, ne bude li dovoljno razuma, pretvorimo u jedno od naših najvećih razočarenja.

Srbija i Bosna se ovih dana crvene od malina, od bijesa onih koji je proizvode, od dječijih suza. Voćka koja je u posljednjoj deceniji postala jedan od strateških proizvoda, najednom je počela da se kotrlja ulicama. Ta, ko još nije one noći kada je na televiziji vidio kako poljoprivrednici u Zenici istresaju malinu na asfalt, pomislio na hiljade malih Bosanaca, koji u tom crvenom plodu vide život? Ta, ko još nije onog dana kada su se na protestu u Arilju okupili srbijanski malinari, koje je na brzinu okružila policija, vidio pred sobom hiljade malih Srbijanaca, u čijim baščama, kao u bajci, niče crveno zlato?

Nema razloga za miran san

Upravo iz te žive bombone, sastavljene od desetaka ukusnih bobica, njihovi očevi i njihove matere, s obje strane Drine, cijede svaki njihov obrok. Malinom njihovi roditelji kupuju i patike i pantalone, i udžbenike i sveske, i peraljke, i pribor za tehničko, matematiku i likovno, i opremu za tjelesni odgoj i sve potrebno da ih iškoluju i izvedu na pravi put.

Koliko se te noći zakotrljalo dječijih suza? Da, u toj gustoj balkanskoj pomračini, kada se dijete okrenulo zidu i vidjelo pred sobom strašnu provaliju neizvjesnosti. Svega svjesno, ono je uzalud prevrtalo slike u kojima svojim krhkim prstićima, s dubokim poštovanjem, ubire maline, ispunjeno bezrezervnom vjerom i nadom i nepojmljivom puninom, jer, evo, i ono doprinosi da se malina pobere i zaradi hljeb naš nasušni. Zalud, san dugo nije htio na uplakane dječije oči. Slute djeca kako se  odnekud pojavio neko ko želi da im istrgne kruh iz ruke.

Njihovi roditelji smatraju da znaju ko to hoće hljeba preko pogače. I u Bosni i u Srbiji proizvođači malina upiru prst u hladnjačare. Traže, i jedni i drugi, od svojih vlada da ih riješe monopolista i prijete da će blokirati ceste i poduzeti još niz radikalnih mjera. Sa skupa u Arilju, održanog prije nekoliko dana, srbijanski malinari su poručili da je to posljednje upozorenje pred blokadu magistrala i hladnjača.

Glas malinara u Srbiji, na sreću, nije zazujao u praznini nebrige i bahatosti vlasti spremne da gleda kako se nekolicina bogati na znoju većine koja rinta na 30 stepeni. Statistika, taj dobri bog savremenog čovjeka, kaže kako je prošle godine sa srbijanskih malinjaka izveženo 270 miliona eura. Na kraju, svi ti miloni će, na ovaj ili onaj način, morati proći kroz cijedilo budžeta, od kojeg živi vlast i administracija. Stoga je stvar shvaćena ozbiljno, pa su se u problem uključili ministri poljoprivrede i trgovine, i Branislav Nedimović i Rasim Ljajić, a i sam novi predsjednik živo je zainterseovan za crveno srbijansko zlato.

Hiljade malih Srbijanaca, koji svakog raspusta pomažu svojim roditeljima u branju maline, mogu mirno spavati. Sastanci su već polučili rezultate, pa je za sada, prije još jednog sastanka zakazanog pred 7. juli, za kada su malinari najavili blokadu magistrala i hladnjača, cijena malina dotjerana na podnošljiv nivo, oko 160 dinara, ili 1,30 eura. Jedno je sigurno: u Srbiji se ceste neće crvenjeti od malina. Malinari najavljuju da bi bili zadovoljni i sa 200 dinara, što bi mogli i dobiti, ako se razgovor nastavi u duhu konstrukcije sa posljednjeg sastanka.

Ali u Bosni, djeca malinara nemaju razloga za miran san. Ovdje se stvar nije pomakla ni za pedalj, predložena cijena još uvijek se sablasno njiše nad bosanskim malinjacima, crna, poput kose smrti. Kilogram maline za marku i po, ili za 80 centi, uporno ponavljaju hladnjačari. Ništa ovdašnjoj vlasti ne znači podatak da se godišnje iz BiH izveze oko 10.000 tona maline, što je preko 30 miliona eura, ili desetak hiljada radnih mjesta. Niko ne želi da se postavi kao amortizer između proizvođača i hladnjačara.

Iako su i bosanski malinari najavili velike proteste za 7. juli, ovamo, s ove strane Drine, niko ih ozbiljno nije shvatio. Umjesto da vlast uključi svoje mehanizme za sprečavanje monopola, svi im pametuju što se nisu udruživali u zadruge i gradili vlastite hladnjače. Steče se utisak da je, i ovaj put, kao i u većini sličnih situacija, vlast na strani jačega, a opozicija kao da želi da se sve raspadne. Najslabije opet nema ko zaštititi.

Simbol hraniteljice

Ako su u Srbiji mogli doći do cijene koja garantira opstanak malinjaka i koja bi mogla dostići i 1,50 eura, onda nema nikakvo razloga da tako ne bude i u Bosni. Naravno, osim jednog: ekstra profit onih koji drže hladnjače i koji su u sprezi sa politikom, jer političari su ovdje na strani i u društvu onog ko ima novac i moć. A takvi su ovdje, još od vremena ratnog, navikli da zgrnu sve prekonoći. I nije ih briga što se nalaze na samom vrhu lanca proizvodnje, koji zavisi, i to najviše, od vlasnika malinjaka. Ali i od berača, sezonskih radnika, koji 12 sati rade na vrelini sunca za 15 eura, ili za 50 centi po ubranom kilogramu, što mu dođe na isto, jer i najboljim beračima 20 kilograma dnevno je neostvariv san.

Koliko je bosanskih porodica baš malina spriječila da spakuju kofere, prodaju imovinu i pobjegnu glavom bez obzira iz ove zemlje? Koliko je povratnika jedinu utjehu, kada je sve bilo protiv njih, našlo baš u malini? Iza ruševnih kuća, obraslih grmljem i šibljem, od kojih su ostajali samo dimnjaci stravično streljajući u veliko nebo bosanskog usuda, provirivao je život, stidljivo, poput crvene maline ispod zelenih listova. Malina je ovdje, za mnoge ostavljene i napuštene od lažljivih i prevarantskih vlastodržaca, postala simbol hraniteljice, muzara života.

Možda se negdje, u nekakvim normalnijim državama, i može mirno posmatrati kako očajni ljudi spaljuju svoje malinarnike koje su podizali sa toliko nade i vjere u bolje sutra. Možda ljudi sa sela u sređenijim društvima i imaju pravo iz protesta prosuti malinu po asfaltu, ili otvoriti malinjake i pozvati ljude da slobodno beru jer ih oni nemaju namjeru davati za 80 centi po kilogramu. Ali, ovdje, u Bosni, skrnaviti malinu na bilo koji način, poniziti njenog proizvođača, ravno je bogohuljenju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera