U novogodišnjem vozu za Garmisch-Partenkirchen

Izgleda ti nadrealno biti ovdje, a ne u dnevnoj sobi tvoje mame gdje je Garmisch-Partenkirchen dio novogodišnjeg TV programa (EPA)

Ujutro se probudiš. Mama upali TV. Prvi je januar. Na programu su skokovi iz Garmisch-Partenkirchena. Baciš pogled na ekran, vidiš skijaša u stavu mirno dok leti zrakom zašiljenih skija prema nebu. Dok on padne na zemlju već si stigao do kuhinje, otvorio frižider i kusaš rusku salatu direktno iz šerpe. Mama viče da to nije za doručak. Ispekla je jaja sa suhim mesom za tebe. Eno na šporetu.

Ti nastaviš kašikom greljiti ostatke ruske salate. Kažeš da ćeš pojesti i jaja. Gladan si kao konj. Sinoć si bio na derneku. Slabo se hrane iznijelo. Tek neka meza. Sad bi i vola pojeo.

Ovi i dalje skaču u Garmisch-Partenkirchenu. Zapitaš se slave li ti ljudi Novu godinu uopšte kad su tako horni u jutarnjim satima prvog dana nove godine, ali ne zamaraš se puno time. Baciš još pokoji pogled na čile skijaše i povučeš se u svoju sobu.

Egzotičan koliko i njegovo ime

Nikad nisi pomislio da odeš do Garmisch-Partenkirchena. On se činio dijelom nekog drugog svijeta, egzotičnog onoliko koliko je to bilo i njegovo ime. Predugo i nepamtljivo. Istini za volju nisi znao ni gdje se to mjesto tačno nalazi. Pretpostavio si da je negdje u Austriji ili Njemačkoj. Nisi pri tom pomislio da je u Švici. Ali nekako sve to nije bilo bitno. Ti si imao Jahorinu i Bjelašnicu, svoje planine, nadomak grada. Tamo si se išao skijati, bilo je blizu, bilo je poznato a i to ti se nije uvijek dalo. Bio si pomalo ljenčuga.

I pruži ti se prilika da ideš u Garmisch-Partenkirchen. Prvo se malo iznenadiš – otkud baš tamo? Ne znaš da li bi se radovao ili smijao, ili plakao što sad ideš Garmisch-Partenkirchen kojeg si kao tinejdžer gledao na televiziji, odnosno samo si gledao novogodišnje skokove koji su se održavali svakog prvog januara tamo dok ostatak svijeta liže rane od prethodne noći.

Opet ti pred očima oni skijaši, čili i raspoloženi na prvi januar. Dok ti mamuraš, oni skaču li skaču. Padne ti na pamet i ona ruska salata iz frižidera koju odavno nisi jeo jer ti žena kaže da nema vremena da je pravi, a tebi nije palo na pamet da sam pokušaš.

Što više razmišljaš sve više neke komike nalaziš u tom što ideš u Garmisch-Partenkirchen. Ne prestaješ da ponavljaš to ime u sebi. Ime, komplikovano, nezapamtljivo, ali ti si ga toliko puta čuo da ne možeš da ga izbaciš iz glave.

Dva se mjesta svađala zbog Igara

I, evo, danas si u vozu za Garmisch-Partenkirchen. Izgleda ti nadrealno biti ovdje a ne u dnevnoj sobi tvoje mame gdje je Garmisch-Partenkirchen dio novogodišnjeg TV programa.

U Garmisch-Partenkirchenu kupiš bluzu za skijanje premda ideš na skijanje jednom godišnje a i tad se smrzneš, ali je cool imati nešto od skijaške opreme baš iz Garmischa.

Naučiš i zašto mu je ime tako komplikovano: dva mjesta su se svađala oko toga ko će dobiti olimpijske igre. Hitler prekinu svađu tako što spoji Garmisch i Partenkirchen u u jedno mjesto sa crticom između i reče im da se ne bi svađali da su od sada jedno te isto mjesto. I tako nasta Garmisch-Partenkirchen.

Tamo si probao i bavarsku kuhinju. Ustanovio da su Nijemci veliki neimari, divio se slatkom gradiću, ali ni jednog trenutka nije ti izlazila skakaonica iz glave i glas koji na njemačkom najavljuje sljedećeg skakača, nijednog trenutka ti nije izašla iz glave ona scena iz tvoje dnevne sobe dok kusaš rusku salatu, a mater se buni što je jedeš.

Već naredne Nove godine napravio si punu šerpu rusku salate. Nacrtao se ispred televizora sljedeće jutro da kusaš ostatke direktno iz šerpe i baciš pokoji pogled na skokove u Garmisch-Partenkirchenu. Malo se podsmjehneš što se sve ostalo mijenja, ali skakači još uvijek ne slave Novu godinu dok su tako horni i čili.

Sve je bilo kao nekad. Sve su komponente bile tu. Samo ti je mater falila. Baš falila.

Izvor: Al Jazeera