U potrazi za nestalim ljudima

Drama „Prst“ odvija se u kontekstu pitanja nestalih, a u potpunosti je ispričana iz perspektive žena koje su ostale same (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Nihad Kreševljaković

Drama „Prst“ kosovske autorice Doruntine Basha jedan je od najzanimljivijih tekstova napisanih na Balkanu s početka ovog stoljeća.

Na Festivalu MESS u Sarajevu nagrađen  je „Zlatnim lovorovim vijencem“ kao najbolji dramski tekst u selekciji Balkan (Con)Text. Također, u Beogradu je na regionalnom konkursu Hartefakta, 2011. godine, proglašen za najbolji suvremeni društveno angažirani dramski tekst. U saopćenju žirija koji su činile Selma Spahić, Biljana Srbljanović  i Shkelzen Maliqi, između ostalog, pisalo je:

”Komad ‘’Prst’’ se izdvojio svojim dramskim potencijalom, visokim literarnim dometom i umjetnički impresivnim tretmanom izuzetno osjetljive tematike iz savremenog života u kojem se svi prepoznajemo. Komad imponuje stilom, lišenim svake patetike, sa tačnom dozom humora i ironije, u poetičnom tretmanu tragičnih posljedica novije istorije našeg regiona. Lišen bilo kakvih dnevno političkih atributa, ali duboko ukorijenjen u albanskoj tradiciji, komad se bavi bolnim odnosom između majke i supruge čovjeka nestalog u ratnim sukobima 1999. godine.“

Doruntina Basha, mlada spisateljica iz Prištine, i sama je odrastala u zemlji gdje veliki broj obitelji još uvijek tragaju za svojim najbližim.

U mnogim tradicionalnim kosovskim kućama, još uvijek se dešava da žene nestalih u ratu i dalje žive sa porodicom svog muža, iako je prošlo više od deset godina od rata. Pravo nad njihovim životima, koje je nekada pripadalo mužu, sada pripada njegovoj porodici i one uopće nemaju „privatni“ život.

Doruntina Basha u drami „Prst“ izabrala je situaciju u kojoj se muževljeva porodica sastoji samo od njegove majke, jasno poklanjajući važno mjesto ulozi i sudbini žene ne samo u kosovskom, već općenito balkanskom  društvu.

Drama naših života

„Da li je ona u stanju da ‘čvrstom rukom’ kontroliše situaciju? I kako uspijeva da održava domaćinstvo u situaciji kada je progone sjećanja na nestalog sina koga je pokušala da sakrije u podrumu kuće? Kako zadržava moć u situaciji kada su snahina očekivanja u vezi sa nestalim mužem nešto drugačija i kada se dvije žene povređuju dovodeći međusobni odnos do (nemogućeg) razrješenja?“, napisala je Doruntina.

Doruntinina osobna iskustva u radu sa obiteljima nestalih u kombinaciji sa njenim ogromnim kreativnim potencijalom rezultirali su jednim, zaista posebnim i važnim umjetničkim djelom koje svjedoči o vremenu u kome živimo.

To je priča o deset godina tuge, majke i supruge , nade da će se njen muž, odnosno sin, nekim čudom vratiti. Te dvije žene dijele neizmjernu bol za izgubljenom osobom i pokušavajući se suočiti sa istinom. To čine tako što povrijeđuju jedna drugu, optužuju se, bore  za moć, ne mogu se trpiti, ne mogu živjeti zajedno, ali ne mogu ni jedna bez druge. Samo u toj borbi, u tom uzajamnom povrijeđivanju njih dvije osjećaju se živim.

Drama „Prst“ , odvija se u kontekstu pitanja nestalih, a u potpunosti je ispričana iz perspektive žena koje su ostale iza, same, i zarobljene same sobom.

Tekst je preveden i na francuski jezik, a do sada su ga na scenu postavili rediteljica Ana Tomović, te reditelji Agon Myftari i Stevan Bodroža. 

Zadatak realizacije predstave u Sarajevu povjeren je ne samo umjetnicama, ne samo glumicama već ženama, majkama, sestrama, kćerkama, suprugama.

Rediteljica Sabrina Begović je mlada perspektivna bosanskohercegovačka rediteljica pred kojom stoji budućnost. U predstavi igraju tri glumice. Jedna od njih je i prvakinja Sarajevskog ratnog teatra – Selma Alispahić. Uz nju su mlade glumice Amila Terzimehić i Ana Mia Milić. Scenografkinja i kostimografkinja je Adisa Vatreš. Dramaturginja je Dubravka Zrnčić-Kulenović.

Potresno, ali radi se o drami našeg vremena, naših života.

Kao direktna posljedica agresivnih ratova na Balkanu 1996. godine  osnovana je Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) i od tada njeno svjetsko sjedište je u Sarajevu. Angažirani su ne samo u regiji, već i širom svijeta, pomažući u pronalasku osoba nestalih usljed ratnih dešavanja ili prirodnih katastrofa. 

Prema zvaničnim podacima ICMP-a, po završetku rata na prostoru bivše Jugoslavije,  40.000 osoba smatralo se nestalim. Od 5.500 ljudi nestalih u ratu u Hrvatskoj, još nije pronađeno najmanje 1.600 ljudi. Na Kosovu, od 4.400 nestalih, traga se za još najmanje 900 ljudi. Od blizu 31.500 nestalih osoba u  Bosni i Hercegovini, danas se traga za 8.000 ljudi.

Ratna drama, okončana krajem prošlog stoljeća, još traje za njihove obitelji. Nada umire tek sa smrću tragaoca.

Ujedinjene nacije su 30. august proglasile Međunarodnim danom nestalih osoba, a taj datum obilježava se širom svijeta u cilju podizanja svijesti o problemu nestalih.

Tek nakon svih strahota  koje su se dogodile u Bosni, Hrvatskoj, Kosovu, Ruandi doneSena je  Deklaracija UN-a o zaštiti od nasilnog ili prisilnog  nestanka, te je donesena regulativa međunarodnog  kaznenog prava kojim se tretira nestanak kao jedan od oblika  zločina protiv čovječnosti.

Bazična pretpostavka na kojoj humanitarno pravo insistira  jeste ta da su žrtve nestanka  ne samo one osobe koje su nestale, već i članovi njihovih obitelji. Oni su izloženi  psihološkim, ekonomskim, socijalnim, i posljedicama pravne prirode.

Zločini zbog kojih sudbina mnogih nikada neće biti poznata, istovremeno su zločini počinjen i nad njihovim obiteljima, prijateljima, sugrađanima, savjesnim ljudima.

Drama „Prst“ zaviruje u svijet obitelji i bližnjih od onih još 12.000 preostalih, nestalih ljudi. Svijet koji osim njih niko ne poznaje.

U svijetu u kome se empatija topi poput leda, u kome materijalno dobija bitku nad duhovnim, u svijetu komercijalizacije svega i svačega, mnogi  zamišljaju budućnost, ignorirajući prošlost i sadašnjost. Jasno je da se radi o strahu suočavanja sa prošlošću i vremenom u kome živimo.

Prostor nade

U vremenu u kome živimo teatri moraju biti puno više od mjesta zabave (koju nam obilno nude TV kanali). Teatri, naprotiv, trebaju biti  mjestom potrage, prostorom nade, žudnje za istinom i mjestom susreta sa istinom, kakva god ona bila. Samo u tom traganju za nestalim, za nestalim ljudima, za nestalim nama, postoji nada u bolju budućnost!

Nastanak Sarajevskog ratnog teatra u direktnoj je vezi sa potrebom čovjeka da u najtežim trenucima prepozna upravo kulturu i umjetnost, u ovom slučaju teatar, kao bazičnu i u potpunosti prirodnu ljudsku potrebu. Ovaj teatar je, po riječima svjedoka,  nastao iz nužde: da se očuva vertikala čovjekove opstojnosti, duhovna mobilnost, jedini garant da čovjek nije pao, da nije porobljen.

Približavajući se čovjeku, teatar se uvijek uključivao u živi proces komunikacije sa vremenom, ma u kom se vidu ono ukazivalo, od pradavnine do danas. Tako je puno suštinski traumatičnih iskustava, zahvaljujući umjetnosti, dobilo svoj smisao. U tom smislu počela se naslućivati skrivena ljepota, kao i veličanstvenost ljudskog iskustva.

Iskustvo Sarajeva svjedoči o umjetnosti kao važnom sredstvu u borbi za ljepši, pravedniji i bolji svijet. Iskustvo Sarajeva i umjetnosti nastale pod opsadom svjedoče kako nas radikalna iskustva mogu učiniti boljim ljudima i, prije svega, da nas mogu učiniti suosjećajnijim prema tragediji drugih. 

Zbog tih stvari, važno je da je u Sarajevskom ratnom teatru i u našoj zemlji postavljena predstava „Prst“. Važno je da u ovim vremenima općeg mediokritetstva, institucije kulture i umjetnosti ostanu prostorima gdje se traga za istinom, pravdom, ljubavlju, ljepotom, mirom, za svima nama –  ZA NESTALIM LJUDIMA!

Izvor: Al Jazeera