Šuma je riječ koja budi različite asocijacije u ljudima. Tako će, recimo, moja djeca na spomen šume po automatizmu početi pričati o Štrumfovima i drugim likovima iz crtanih filmova koji, po njihovom uvjerenju, i danas žive negdje u skrovitim šumskim prostranstvima.
Mnoge moje starije prijatelje ova riječ vrati u teške dane u kojima su, kao relativno jeftina radna snaga, motornom pilom krčili šume širom nekadašnje Jugoslavije, pa i dalje, negdje po Austriji ili Njemačkoj. Mnoge će, opet, ova riječ vratiti u nesretne 90-e, kad su provodili bezbroj besanih ratnih noći pod bukvama i hrastovima.
Naravno, ima i onih za koje je šuma sinonim egzotičnog, mjesto opuštanja i šetnje te poprište lova.
Kako god, Bosna i Hercegovina obiluje šumama. Tačnije, po istraživanju koje je još 2012. radila Svjetska banka (World Bank), po šumskim resursima Bosna i Hercegovina je prva zemlja Balkana i čak sedma u cijeloj Evropi sa značajnih 53% teritorije pokrivene šumom. Posljedično, drvna industrija jedna je od temeljnih grana bosanskohercegovačke privrede, a ovdašnjim šumarstvom rukovode čak četiri javna preduzeća.
Ipak, sve je primjetniji trend povlačenja stanovništva iz ruralnih u urbanije sredine, čime i šumska bogatstva bivaju ostavljena na milost ili nemilost privatnicima. Tako se šume krče i prodaju u bescijenje i nadati se da će se nekad naći neko ko će detaljnije sumirati posljedice ovakvog stanja.
Međutim, šuma ima i drugih pogodnosti. Ne ide se tamo samo radi ogrjeva, drvno-industrijskog materijala, lova ili rekreacije. U šumu se već odavno ide i radi nafake. Tačnije, u šumi se itekako može pristojno zaraditi, pri čemu prvenstveno mislim na šumske plodove.
Širok šumski ‘asortiman’
Sjećam se da sam s ocem, još prije 30-ak godina, redovno išao u šumu. Brali smo popularnu gljivu lisičarku ili rjeđe vrganj. Ne sjećam se gdje smo ih i kako prodavali, a vjerovatno jesmo jer ih nismo u hrani konzumirali.
Danas se opet ide u šumu. Istina, masovnije i organizovanije. Već godinama u gotovo svim sredinama Hercegovine, posebno na već spomenutom lokalitetu, postoje otkupne stanice, pa i vrlo snažne i dobro razvijene firme koje se bave otkupom šumskih plodova, a potom i njihovom daljnjom distribucijom, na evropsko, pa i svjetsko tržište.
Nažalost, još nema značajnijih pomaka u preradi šumskih plodova i njihovoj ponudi u vidu gotovih proizvoda, ali je to neka druga priča.
Šuma je, s tog aspekta, nepresušan izvor i gotovo cijele godine nudi svoja bogatstva. Već s proljećem kreće se u berbu zóve, čiji su cvjetovi materijal za različite ljekovite čajeve, sokove i eterična ulja.
Već s prolaskom sezone zóve sazrijeva šumska jagoda. Iako je veličinom dosta sitnija od plantažnih jagoda, na tržištu je znatno cjenjenija, a svi koji su je barem nekad imali priliku brati kazat će da se njen miris ne može ni porediti s ostalim jagodama.
I po svojstvima kojima se odlikuje znatno je drugačija. Brojni vitamini koje sadržava i pozitivni učinci koje ima, bilo da je koristimo kao sirovi materijal u ishrani ili u nekim drugim prerađenim varijantama, čine je jako traženom na tržištu.
Već spomenuta lisičarka sljedeća je u nizu. Izuzetno čista i jedra gljiva žućkaste boje prava je poslastica, a izvori koje sam konsultovao kažu da se može jesti i sirova, premda to nisam probao. Vrlo je ukusna, a odlikuje je i značajna količina vitamina C.
Izvjestan problem može predstavljati činjenica što postoji i određen broj vrsta gljiva koje dosta sliče lisičarki, a otrovne su. Ipak, iskusni berači nemaju problema da nađu pravu lisičarku.
Vrganj je posebno tražen
Uz lisičarku prispijeva i proljetni vrganj, čiju berbu često preduhitre crvi. Tu su i plodovi koje nalazimo i u plantažnoj formi, poput šumske maline, kupine, borovnice i brusnice.
Siguran sam da i sam spomen nekih od navedenih vrsta asocira na određene čajeve i preparate koje smo bar ponekad bili u prilici koristiti. Džemovi, marmelade, pekmezi, sokovi i čajevi samo su neki od specijaliteta koji se spravljaju od ovih šumskih plodova i jako su cijenjeni i traženi na tržištu.
Sirupi i čajevi prave se i od smreke, koja ima ljekovit plod (bobice), ali i iglice, te je vrlo prisutna, posebno u tzv. narodnoj medicini.
Konačno, jedan od najtraženijih plodova šume jest vrganj, čija je sezona berbe upravo aktuelna. Vrganj prve klase na visokoj je cijeni, ali se itekako isplati i berba onih iz niže klase.
Sve navedeno samo je dio šumskog asortimana koji je na cijeni i, što je još važnije, koji je sasvim jednostavno prodati, a ljudi to koriste, organizuju se, idu porodično u šumske berbe, pa čak i prilagođavaju godišnje odmore ovim aktivnostima.
Šuma nesebično daje, ali se šumi mora i (uz)vratiti. Nažalost, to često nije slučaj, pa berači, kako bi ubrali što više plodova, nerijetko iza sebe ostavljaju polomljene stabljike, a pri takvim berbama koriste se i posebno pripremljene alatke čiji je jedini cilj pomoći da se ubere što više, bez obzira na posljedice.
Svejedno, opet se ide u šumu. Možda je to ponajbolje opisao moj prijatelj. Sreo sam ga dok je nosio kese vrganja. Znao sam da mu šuma nije previše draga (posljedice rada s motornom pilom po Austriji) i znao sam da se skoro zarekao da bez velike muke neće ni ući u šumu. Pogledom smo se sporazumjeli, a on mi kratko dobaci:
“Vjeruj, dobro se zaradi i isplati se. Znaš da ja drugačije ne bih u šumu.”
Izvor: Al Jazeera