U Tadžikistanu, na krovu svijeta

Idući istočnije, ljude sam sve rjeđe susretao, piše autor (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Dado Delić

Koščata crna ruka, ispucale slonovske kože, razgrtala je osušenu ovčiju balegu, tražeći odgovarajući komad. “Znaš, ovdje vrijeme sporo prolazi. Ne izađem li iz kuće pet dana, ništa se neće promijeniti. Moje ovce su jedine koje me trebaju. Ljudi idu svojim putem. Tako je to kod nas na Pamiru.”

Balega zapucketa u ručno skovanoj peći i, postepeno se zagrijavajući, kuća ponovo poče otpuštati mirise živućeg doma. Iako je maj, svježe je i prohladno. Sunce nije uspjelo otopiti snijeg što je sinoć oprašio ravne, blatne krovove ovog visokog sela.

Dan prije, nakon što sam zastao u selu Khuigan Tugai, osmatrajući tmurne oblake što su gmizali sa snijegom pokrivenih vrhova i zatvarali čistinu iznad doline proždirući i zadnji dio plavog neba, iznenadio sam se čuvši ženski glas. Čitala mi je misli i kao iz topa rekla: “Haj'mo doma. Tamo možemo piti čaj. Tamo spavaj. Mene zovu Aliima.”

Večera s Aliiminom porodicom

Iznenađen i zbunjen, uspio sam procijediti: “Mene zovu Dado”, te, gurajući biciklo kroz seoske potoke i kanale, kretao se prema kući i razmišljao. Ista gesta u dolinama bila bi moguća samo od muškarca. Kroz glavu mi je prolazila priča iz “Public puba” u Rudaki aveniji Dushanbea i Džemiline riječi: “Vidjet ćeš, gore je drugačije nego ovdje.” I zaista je bilo drugačije.

Aliima, blago iskrivljenih ramena i mršava, već je imala par boljki u svojim kasnim tridesetim. Jednolična ishrana, vađenje žilavog tereskenta iz zemlje po cijeli ubogi dan te natezanje s ovcama, kako je rekla, krivi su za njena ramena. Istezala ih je svaki momenat i, otresajući desnu ruku, pravila bolne grimase. U kući su bili brat i njeno jedino dijete. Pamirci imaju mnogo manje djece nego Tadžici u dolinama. Istina je i da je neimaština veća, sela su izolovanija i dosta manja. U čitavoj pamirskoj oblasti živi samo 200.000 ljudi, dok u ostalom dijelu Tadžikistana, koji je površinom nešto veći od Pamira, živi ostalih devet miliona Tadžika.

Nakon uvodnih pitanja i mog predstavljanja, sa peći, na kojoj je uvijek stajalo par šerpi s vrućom vodom, skinula je ibrik i, gestikulirajući, ponukala me da operem ruke. Znao sam da je povod tome večera koja će uskoro biti poslužena. Vrlo dobro sam znao i Šta će biti za večeru.

Ispred mene se uskoro pušio tek proključali pamirski sir-caj, kravlje mlijeko, pomiješano s crnim indijskim čajem. Iz druge činije s maslom kašikom smo ga grabili i stavljali u čaj, a potom hljeb, tvrd kao kamen, drobili u isti. Od momenta kada sam napustio Khorog takav obrok je postao doručak, ručak i večera. Maslo je jedino koje je davalo okus cijelom obroku i, pored njega, meda i čokolade, kojih sam kupio čitav tucet, održavalo me tih deset dana.

Čuvari tradicije, kulture i religije

Spuštala se večer. Očekivao sam da će mi, kao obično, posložiti dušek na podu predvorja. Međutim, krevete je posložila u glavnu sobu, na tri uzdignute platforme skoncentrirane oko centralno postavljene peći. Njen brat na jednu, ona i dijete na drugu, i ja, gost, na treću stranu. Pod teškim dušecima, uvučen do vrata, gledao sam u čudnovati strop te pamirske kuće i svjetlost što je dopirala iz središnjeg dijela s otvorom za dimnjak. Pamirci kažu da su pamirske kuće, ustvari, pravi čuvari njihove tradicije, kulture i religije.

Na lokalnom Shughni jeziku, zvana Shid, tradicionalna pamirska kuća ima posebno filozofsko i religijsko značenje. Nemajući klasične džamije, kuće, ustvari, služe i kao hramovi. U sebi sadrže elemente arijske i budističke filozofije i simbola starih 2.500 godina, vremenom asimiliranih u pamirsku tradiciju. Kuća se sastoji od predvorja, u kojem se objeduje i spava za ljetnih mjeseci.

Iza vrata predvorja ulazi se kroz mali koridor u glavnu sobu, koja se sastoji od tri boravišne platforme, zakozvane Sang, simbolizirajući tri kraljevstva prirode; minerala, životinja i biljaka. Pod, “chalak”, obično sačinjen od gline i gdje se ognjište nalazi, odnosi se na neživu prirodu. Blago uzdignuti pod, “losnuk”, simbolizira vegetativni, nesvjesni dio duše, i treći sprat, platforma, “barnek”, odnosi se na svjesni, kognitivni dio duše.

Pet potpornih stubaca na kojima stoji krov kuće, a koji su unutar glavne prostorije, simboliziraju pet članova Alijeve porodice – Muhameda, njegovog zeta Alija, kćerku Bibi Fatimu i njihovu djecu Hasana i Huseina. Smatra se da ovih pet stupaca u simbolizmu Zoroastrizma predstavlja pet bogova ili božica (Yazata ili Eyzads); Surus, Mehr, Anahita, Zamyod i Ozar.

Tajna vrbove grančice

Međutim, ono što me navelo da istražim više o tim čudnim domovima jeste upravo krov. Četiri koncentrična kvadrata naslagana poput kutija, gdje se uglovi jedne oslanjaju na sredinu sljedeće, predstavljaju strop, ili “corkhonu”. Budući da je najviša tačka kuće, prvo bude dotaknuto sunčevim zracima i četiri kvadrata predstavljaju četiri osnovna Zoroastristička elementa; zemlju, vodu, zrak i vatru.

Svuda unaokolo nalaze se grančice vrbe, koje za Pamirce imaju značenje novog života. U proljeće vrba je prvo drvo koje se budi poslije dugog sna i prisutno je u svim običajima. Prilikom ženidbe, grančicom vrbe se podiže veo mlade, a zatim strijela, također napravljena od vrbe, odapinje se u nebo. Ukoliko bi se muž želio razvesti od žene, istu tu grančicu koja ih je spojila slomio bi iznad njene glave, čime bi brak bio okončan.

Kada sam jednom već napustio selo, razmišljao sam koliko li je dosadno i teško živjeti tu. Brojeći desetak kuća, selo nije dovoljno veliko da ima sadržaje koje veća sela imaju, a uvukavši se u domove, televizori su zamijenili živu riječ, skupljanja oko ognjišta i usmena predanja. Žurio sam da odem iz tog mjesta koje je crpilo energiju.

Idući istočnije, ljude sam sve rjeđe susretao. Vjetar je bjesnio, pravio minijaturna pješčana tornada, uzdizao se kao neprobojni sivi zid ispred mene, da bi u sljedećem trenutku sve nestajalo kao nevidljivom krpom obrisano. U tom teatru prirode bio sam jedini gledalac. Konačno, nakon 20 dana, počeo me je obuzimati osjećaj spokoja, neke misterije u zraku, a zatim i samoće. Ležao sam u prašini blagog uzvišenja i, zaklonjen od vjetra koji već danima bije u prsa, osjećao se užasno usamljen. Znao sam da će doći prije ili kasnije i učiniti da sve što znam i imam bude ništavno i bez smisla.

Ovdje ne postoje pravila

Međutim, samoća mi izaziva osjećaje kojih nisam svjestan kada sam u društvu i zbog toga je cijenim kao mog vječnog saputnika. Kada se dan smiri i kada me napuste svi kojima sam taj dan bio jednosatna zanimacija, ona će biti tu i čekati me. Kaže mi mnogo o meni. Moje lutajuće misli mi ukažu o kome istinski mislim i razmišljam u tom bespreglednom pijesku. Vidim lica prijatelja, vidim propuste koje pravim s najbližima, za koje bih dao sve da su tom momentu tu. Po navici, da bi odagnao osjećaj koji me zakuje u prašnjavo ništavilo pustinje, nagradim se i dopustim si vanprosječne čak dvije čokoladice sa suhim hljebom.

Stotine kilometara makadama ubijedile su me da ovdje ne postoje pravila. Trepereća cesta samo prividno odaje utisak toplote i zbog toga, iako sam se ustajao u bolno hladno svitanje, na biciklo bih sjedao tek oko 11:00 sati, kad bi se sunce podiglo dovoljno visoko. Uprkos kasnom polasku, uzdao sam se u shamal, taj pamirski ludi vjetar, koji bi me jedan dan gurao luđački, a drugi poništavao sav moj trud. Pored sopstvene sjene, tu hlada nema.

Pa ipak, naučio sam čitati cestu i ne srljam kao prije. Također sam naučio da nigdje ne mogu stići prije nego što trebam i kako onomad u Jelondiju, termalnoj vodi na 3.800 metara visine, na upozorenja prisutnih da budem oprezan i da ljudima pozli od vrele vode i visine, udari krv na nos, srčani na moždani i slično, kao grožđice smežurani stari čoban odmahnu rukom i reče: “Eta musafir, njet turist” (On je putnik, ne turista).

Do sljedećeg javljanja, neka umre smrt!

Izvor: Al Jazeera