U zemlji čudnih običaja

Hramovi u Tajlandu putnicima pružaju besplatan smještaj (Ustupljeno Al Jazeeri)

Jedna rijeka i most iznad nje dijele i spajaju dvije države. Tek nekoliko desetaka metara nakon granice, tajlandska cesta dobija linije, a raskrsnice semafore. Kao prelazak u različitu vremensku zonu.

Grad Tak sam u mislima mogao smjestiti u bilo koji dio Evrope, ali ne i Aziju. Koliko sam se ja iznenadio u kojoj je mjeri Tajland razvijeniji u odnosu na prethodne posjećene zemlje, toliko su se drugi turisti u hostelu čudili, da ja za ovaj gradić tvrdim da je razvijen.

Međutim, samo prisustvo prodavnica sa osnovnim potrepštinama bilo je dobitak o kojem sam sanjao prošlih mjeseci. Izuzev glavnih gradova zemalja koje sam posjetio, u prodavnicama onih manjih nije moguće naći gotovo ništa.

Pretrpane slatkišima, sokovima kriptonitskih boja i stvari poput vakumiranih kokošjih kandži te drugih lokalnih grickalica, za sebe nisam mogao naći niti jedine probavljive stvari. Hrana poput paste, ribe ili neke druge koju bih mogao na brzinu pripremiti – nije postojala.

Tu je pijaca i sve potrebno za jelo nalazi se na štandovima. Lokalci kuhaju na ulici, i hrana je jeftina i ukusna. To je i jedan od razloga zbog kojih po ulasku u Indiju pa nadalje više nisam kuhao. A Tajland! U Tajlandu sam mogao naći sve. Supermarkete, prodavnice ali i jeftinu uličnu hranu.

Tajland je zemlja prelijepih plaža

U hostelu sam sreo Tomicu. Po upoznavanju, a nakon par izgovorenih riječi na engleskom, razgovor prekidam pitanjem također postavljenim na engleskom. “Odakle si”?

Nepogrešiv ton našeg čovjeka intuitivno me trznuo nakon četiri mjeseca neslušanja te muzike za uši – sopstvenog jezika. Ubacujući riječi engleskog u razgovor, smijali smo se toj karakterističnoj posljedici putovanja. Uvijek sam se smijao gasterbajterima i njihovoj sklonosti ubacivanja stranih riječi. Sada sam si zvučao kao jedan takav.

Prije nepunih godinu dana Tomica se zaputio autostopom iz Hrvatske u, kako on to kaže, “međuzemlje”. U biti, strogog cilja osim ceste i nema. Australija se provlači u rečenicama ali ništa sa sigurnošću.

U priči nailazimo na ista svjedočenja iz istih zemalja koje smo posjetili. Razlog tome jeste isti stil putovanja – na divlje. Sunčani, nasmijani i opušteni Tajland obojica doživljavamo na isti način, tj. kao bazu za dobar odmor. Planovi nam nagovještavaju ponovni susret. Za sada, on ide sjeverno, ka planinama Chang Maija, a ja južno, ka moru i Bankoku.

Put uz granicu sa Mijanmarom je divljina koju još samo put presijeca. Dan vožnje dalje, rijetke kuće uz cestu i ljudi u njima, prvi su susret sa tajlandskom gostoljubivošću. Iznenadio sam se vidjevši na dežurnoj kabini cestovne policijske stanice, znak “stajna točka za bicikliste”.

Besplatan internet, toalet i kabina za tuširanje, voda za piće, te kada bih stigao u vrijeme ručka – i ručak sa njima. Nije ni čudo zašto turisti vole Tajland. Kako privatno, tako i službeno u turizmu, ti ljudi se uvijek smiju. Uzvraćen osmjeh i par riječi koje sam naučio otvorili su mi sva vrata.

Uskoro sam naučio da se vrata budističkog hrama ustvari nikada ni ne zatvaraju. Prvi put je bio slučajan i djevičanski. Sunce što je već dodirnulo vrhove krošanja u svom nezaustavljivom odlasku, dalo mi je znak da je vrijeme da napustim krcatu cestu. Skretanje na lijevo i još kojih par stotina metara, i asfaltnu uskoro zamjenjuje šljunkom posuta cesta.

Sa strana posvuda nasadi meni nepoznatog voća. Nigdje prilike za razapeti šator. Međutim, putu se prepuštam potpuno. Vjerujem kao i toliko puta do sada da će me dovesti!

Vrata budističkog hrama se nikada ni ne zatvaraju

Nagrada za vjernost još nikada nije izostala. Uskoro sam doplovio do hrama. U dvorištu, kao najavljenog gosta, dočekali su me monasi. Sa metlom u ruci, najstariji od njih mi je pokazao na čistinu između stabala. Tamo sam razapeo šator. Daleko od ceste i bilo kakvog izvora buke, spavanje je bilo kao iz bajke.

Udarac bubnja trznuo me je iz sna. Zvuk naglog zaustavljanja drvene palice o kozu doboša. Bam, bam, bam, ba ba ba. Krilo šatora mokro je od kondenza. Lijepi se po mojim ramenima dok izvirujem van. Na polovnoj mjesečini zaklonjenoj oblacima, silueta ćelavog monaha stoji i udara o bubanj.

Pola četiri je ujutro. Podsjećam se da sam u hramu i uspijevam ponovo zaspati. Ali ne zadugo. Ponovno udarci. Drugi put odzvanja metalni gong, a protagonista se nakašljava u zvučnik. Molitva na svetom Pali jeziku koji se još samo koristi u liturgijske svrhe je ujedno i alarm.

Pet je sati i hram se budi. Nepoznat čovjek mi otvara šator i mimikom mi pokazuje na akt jedenja. Pridružujem se šestorici monaha i istom broju hranitelja u hramu. Na jednoj strani prostrane prostorije, na uzdignutom podestu pokrivenom crvenom čohom, sjede monasi. Umotani u  narandžaste budističke toge, micanjem usana ponavljaju ono što jedan od njih na glas izgovara.

Nakon polusatne molitve, doručak je mogao da počne. Raskolaćenih očiju sam gledao pladnjeve sa kojih su monasi uzimali hranu i stavljali u svoje posude. Jedanaest pladnjeva sa hranom kao iz snova, zatim voćem i poslasticama, kružile su od monaha do monaha dok potonji nisu izabrali šta žele.

U drugim budističkim zemljama, sukladno tradiciji i ne toliko imućnim kao Tajland, monasi svako jutro sa posudama u obliku srca u rukama, idu na ulicu i skupljaju hranu koju im narod daje. U Tajlandu, u većini hramova, volonteri bi ujutro u džipovima dovukli pregršt hrane koju bi hranitelji aranžirali za monahe. Nakon sto bi monasi izabrali, sav ostatak gozbe, mogli su da uzmu hranitelji.

Dado Delić se u Tajlandu susreo sa Majom

Često sam napuštao hramove sa više hrane nego što sam mogao ponijeti.

Još češće sam ponio lijepe uspomene. Nerijetko sam susretao monahe koji studiraju i znaju engleski jezik. Dok neki planiraju napustiti monaški red i potražiti zaposlenje i nastaviti život kao većina ljudi, interesantniji su oni koji sa diplomom planiraju učiniti – ništa!

Dobrota mojih sagovornika i njihov pogled na svijet me je postidjela. Završiti fakultet iz čiste znatiželje i ne imati želje da se to znanje unovči, pokazalo mi je drugačiju životnu filozofiju. Tapšući se u prsa, u predjelu srca, mladi monah je ponavljao “da je Buda držao da je učenje dio života monaha” i da je on sretan tu u hramu i da ga ne želi napustiti.

U Tajlandu, Kambodži i Laosu sam proveo mnogo vremena u hramovima. Jednom kada sam saznao da je u hram primiti putnika uobičajeno, stalno sam se vraćao toj najlakšoj verziji iznalaženja prenoćišta.

Čim bih se pojavio na kapiji, neko od prisutnih bi mi pokazao na glavnu prostoriju hrama. Zanimljivo je to da mi je bilo ko od prisutnih mogao dozvoliti da tu spavam. Razlog je taj što hramovi i jesu tu da služe čovjeku. Nekada bi to bila djeca, tj. novaci monasi ili čak neko od građana koji bi se našao tu u datom momentu po bilo kom osnovu.

Tajlandski običaji

Oni koji su mogli pričati engleski učili su me običajima. Dijete se nikada ne dodiruje po glavi. Glava je najviši i najsvetiji dio ljudskog tijela. Centar spiritualnosti koji ukoliko se dira može dovesti do narušavanja ravnoteže te odraziti se čak negativno na dijete.

Uvijek skidaj cipele pri ulasku u hram. Ne nudi monahe hranom osim kad je vrijeme za jelo, a to je dva puta dnevno. Sjedeći ili ležeći, nikada ne okretati noge prema nekome. Veoma je nekulturno.

Spavajući u hramu, uvijek bi me ispravili i vreću za spavanje okrenuli sa nogama prema izlazu, a glavom prema Budi. Međutim, nisu me morali podsjećati, niti su to od mene tražili, ali bi osmjesima pokazali koliko im je drago kada bih im se pridružio u čišćenju hrama. Toliko sam im se barem odužio.

U Bankoku me čekao moj stari drug Dimitris. Grk, čiji su me roditelji ugostili u Grčkoj vidjevši da spavam u parku. To je bilo 2014. godine, na mom putovanju u Uzbekistan. Sada Dimitris radi kao učitelj engleskog jezika i još par stvari oko kojih se vrti njegov biznis u Bankoku. Osmjeh, prva večera i podsjećanje na dane u Aleksandroupolisu najavljuju mi da sam došao u mjesto koje pored vlastite u BiH, najbliže mogu osjećati kućom.

Uskoro, miris svega što smisao znači, na ramenima donosi Maja.

Tijelu poznate konture tijela i zagrljaj na aerodromu, kao “klik”, govori da je posljednji kvadratić Rubikove kocke legao na mjesto. Sve boje su u paru i jednom u mom oku, više ništa ne može da uništi taj sklad. Šaputanja konačno zamjenjuju višemjesečne dodire tastature. Robotizovani glas pri sporom internetu sada je prošlost. Ona je tu, osvjedočena mirisom, dodirom i pogledom.

Bezglavi turista

Odriješen obaveze da planiram, odluke ostavljam u njenim rukama. Pusti otoci, plaže zlatnog pijeska, džungle ili pak krcati klubovi, šta god. Petnaest dana sam želio biti bezglavi turista.

Obreli smo se na jug Tajlanda i gradić Ao Nang. Van sezone i polupustih plaža, ali ipak ljudi dovoljno prisutnih da sve funkcioniše, mjesto je bilo savršeno. Svemu onom za šta nisam imao vremena na turbulentnoj cesti, trebalo se prepustiti sada. Planinarenje, motori, kajak i izlasci.

Dok je naš crveni kajak sjekao valove po okolnim uvalama fascinantnog Krabi zaljeva, kao iz fantazije, plaže poznatih holivudskih blockbuster uradaka ostale su nešto dalje na otvorenom Andamanskom moru. Skrojena po potrebama klasičnog turiste, ova zemlja posjeduje sve.

Maju iznenađujem svojim pregovaračkim sposobnostima. Jedinoj stvari za koju sam još preuzimao vodeću ulogu. Cjenkanje i azijska pronicljivost su mi ušli pod kožu. Koliko zbog novca, toliko još više zbog likovanja nad dobrim dogovorom i artikulacione borbe ograničenog govora, cjenkati se izuzetno me veseli.

Došlo je vrijeme rastanka. Maje i mene, i mene i Tajlanda. Viza sa duplim ulaskom je značila da moram izaći iz Tajlanda i ponovo ući. Odlučio sam se na jeftinu avionsku kartu do Singapura. U jednom smjeru. Za povratak ću vidjeti! Na zadnji dan važeće vize napuštam Tajland. Biciklo ostavljam kod Dimitrisa i odlazim iz te vječno nasmiješene zemlje.

Do povratka, neka umre smrt.

Izvor: Al Jazeera