Ugušimo li različitost, osuđeni smo na smrt

Tema identiteta u fokusu je ovogodišnjeg MESS-a (Reuters)

Od rođenja do smrti čovjek traga za smislom i upravo to traganje čini ga smislenim. Njegova lutanja manji su problem od gubljenja potrebe za traženjem odgovora o samom sebi. Zbog toga, teatar je bio, i još uvijek jeste jedno od utočišta gdje pred nevremenom koje nosi sve pred sobom tražimo odgovore, kroz komunikaciju i bez straha od drugih i drugačijih.

Upoznati jedni druge u biti jedna je od naših misija na ovom svijetu. Ugušimo li naše različitosti, a na čemu mnogi rade, shvatit ćemo da smo sebe osudili na smrt od dosade. Različitost je sam smisao svijeta u kome živimo, a potreba da prihvatimo druge je suštinska potreba nas da shvatimo sami sebe. Ubijanje različitosti svijeta u kome živimo jednako je uništavanju eko sistema planete i apsolutni primjer autodestrukcije. Zbog toga, drugačijost i prihvatanje drugačijeg je naša potreba jer samo u odnosu na nju znat ćemo ko smo. Strah od nje u biti strah je od komunikacije, od potrebe za govorom, za riječima, za mislima, od potrebe za traganjem Kosmosa, i to ne onog vidljivog već onog u nama.

Umjetnost nema moć niti joj je funkcija mijenjati svijet. Mijenjati svijet je posao političara, kao što je posao političara i da osiguraju slobodu bez koje umjetnost ne može da postoji. Sloboda je kisik umjetnosti. Pitanje je koliko smo slobodni kao umjetnici i kao ljudi. Koliko smo svjesni da je sloboda najbolji ujedinitelj ljudi, te da je uskraćivanje slobode, a pogotovo strah od nje, najbolji pokazatelj kako daleko smo odlutali sami od sebe.

Bez umjetnosti ljudi su prazne ljušture

Umjetnost slavi suštinsku ljepotu svijeta, ona je apsolutno divljenje i čuđenje, ali ona nema strah vidjeti svijet onakvim kakav on zaista jeste. Zbog toga ona mora provocirati, ukazivati na probleme, fenomene, na lijepe i ružne stvari. Njena upitnost izlazi na vidjelo samo onda kada se poremeti sklad između etike i estetike.

Umjetnost i teatar su potreba ljudi. Bez umjetnosti i unutarnjeg propitivanja ljudi su u biti niko i ništa – prazne ljušture bez smisla. Umjetnost nije nikakav društveni luksuz niti hir, a što oni koji su preživjeli opsadu Sarajeva znaju i empirijski. Zbog toga znamo da, bez obzira na sve, umjetnost ostaje i opstat će dok postoje stvarni umjetnici/ice – jer umjetnost nastaje iz potrebe umjetnika/ice da nešto uradi, a nikako kao neki neki državni ili nacionalni projekt.

Umjetnost je najsnažnija manifestacija individualizma, a u vremenu u kome živimo ljudi se nastoje kolektivizirati po svaku cijenu. Iz takve politike imamo pravu agresiju kolektivnih i drugih nacionalnih politika na internacionalnu kulturu, u pokušaju da se umjetnost svede pod neku kategoriju nacionalnog, a ne univerzalnog. Takav strah od umjetnosti uvijek je bio pokazatelj neznanja i površnosti čije su posljedice često bile katastrofalne. Njeni progonitelji nikad nisu bili svjesni da je umjetnost bila ogledalo u kome samo vidite sami sebe i vaše okruženje.

Tema identiteta u fokusu

Čini se da u svijetu u kome živimo mnogi zanemaruju historiju i u svom neznanju nastoje obezvrijediti bogatstvo različitosti, znanja, obezvrijediti umjetnost, pa i važnost čitanja i učenja. Idoli našeg vremena na koje se ljudi nastoje ugledati danas su nerijetko ne baš neki prepametni, moralni, niti obrazovani ljudi. Nekad su čak i malo priglupi, bez empatije su, te također ne čitaju knjige, niti gledaju filmove, ne idu na izložbe niti na teatarske predstave. Tu su i oni koji sa pozicija “neprikosnovenog morala” povremeno zaprijete kako umjetnost može moralno izopačiti i staro i mlado jer je umjetnost po njima opasnija i od ratova u ime sticanja materijalnih koristi! 

Upravo zbog toga, u ovo globalno zlatno doba mediokritetstva, važno je da imamo događaje kao što je Festival MESS koji od svog nastanka afirmira različitost kao posebnu vrijednost društva. I baš zato, u fokusu ovogodišnjeg Festivala je tema identiteta, odnosno identiteta o kojima će ljudi govoriti u prvom licu.

Mi smo pozvani da ih čujemo i da se podsjetimo na to da imamo samo jedna usta, a dva uha i dva oka jer je valjda duplo važnije gledati i slušati nego govoriti.

Izvor: Al Jazeera