Uloga kragujevačkih torti u pridruživanju regije EU

Komunalna preduzeća nemaju u opisu poslova skladištenje i podaju slatkiša (Al Jazeera)

Piše: Božidar Andrejić

Bilo je to baš u trenutku kad je Bakir Izetbegović, predsedavajući Predsedništva BiH izvalio “šegu” kako je delegacija HDZ sa Draganom Čovićem, još i hrvatskim članom istog predsedništva  ne dolazeći na razgovor o ozbiljnim BH temama i institucijama u neku kafanu kod Konjica, propustila i – dobar burek.

A, preciznije, to se desilo usred ere u kojoj, istočno preko Drine, srpska opet većinska i vladajuća stranka, sa sve svojim mandataarskim čelnikom ne propušta ni jednu priliku da opoziciju – grdi zbogjestiva. Uz sve drugo, i mučno omalovažava ih omiljenom floskulom – da oni u Skupštinu dolaze samo da jeftino jedu, i piju u, zaista decenijama bezobrazno jeftinom skupštinskom restoranu.

Ta mantra o opozicionim cicijama-izelicama (i ispičuturama) rodila se odmah posle izbora i međusobnih optužbi za krađu i ne skida se sa dnevnog reda. I nije prestala da važi ni u vreme duge rasprave o dugom ekspozeu mandatara Vučića onomad u srpskom parlamentu, gde ju je i sam sveznajući kandidat za premijera izdašno koristio.

A onaj Marijan Rističević što je nekad dolazio traktorom pred Skupštinu budući da “vlada” jednim narodnoseljačkim “strančuljkom”, ali ume da rezili opoziciju, natuknuo je lideru pokreta “Dosta je bilo” Saši Raduloviću da on taj divni ekspoze (za koji jedna mlađahna SNS-poslanica reče da je autorsko i naučno delo) nije ni čitao „jer čita samo skupštinski jelovnik“.

Slučaj Savamala po receptu za smrdljive torte

Elem, u ta doba, u toj eri, pita me jedan kolega, vrlo dobar mladi novinar – inače da se pohvalim, moj mentorant za koga verujem da neće (skoro) u politiku gde su se neki raniji mentoranti baš iskvarili – šta mislim kako će da se okonča beogradska afera Savamala? Znate ono kad su u izbornoj noći neki maskirani ljudi rušili na placu koji je trebalo da se oslobodi za Beograd na vodi, pa se posle desilo sve što se desilo – uzdrmana država…

Kažem, pa zar ne znaš, već postoji gotovo rešenje, recept, model? Ma, takoreći sudski precedent! Jesi li propratio epilog slučaja onih pokvarenih torti u Kragujevcu? I sa Savamaalom će se desiti isto što i sa tortama!

Mladi kolega me gleda začuđeno, gotovo se i ne seća torti, a, kaže, nije propratio kraj te bukvalno prljave afere. (Tu se posredno vidi i kako ne samo novinari ne prate afere do kraja, nego i to što se u „novoSrbijici“ sa svih strana, pa i sa vladajuće, proizvodi toliko stvarnih i izmišljenih afera za sluđivanje javnosti, da je i nemoguće svakoj videti kraj. A mnoge se zagube i u fiokama  posrnulog pravosuđa koje je u permanentnoj reformi.)

Čitaoci, naravno, još manje znaju o tim tortama, pa im, evo, dajem istovremeno i “skraćotinu i prepričotinu”. Nešto oko Nove godine  – dal beše prošle ili pretprošle, ovde je vreme još uvek „zipovano“ (zgusnuto) a i “jedu ga skakavci, no nije najvažnije, da ne guglam kad ne mogu da „izvuglam“ – u Kragujevcu se desio sledeći skandal.

A šta je bilo s tortama

Na pijaci, poludivljoj, naravno, buvljaci su još neuvela tržnica srpske tranzicije, pojavila se ogromna količina, više tona, jeftinih torti. Reformski narod voli jeftinoću, za skuplje i nema. Ubrzo je otkriveno da su one pokupljene sa đubrišta koje se moderno zove deponija (obično neuređena), a da ih je neka firma tamo, po zakonu, naravno, izbacila jer im je prošao rok trajanja. I valjda su i smrduckale, jer tranzicijske firme i ne bacaju uvek robu sa isteklim rokom. Jer znaju da je narod dekintiran, inspekcije baš ne kontrolišu sve, a i bakterije i viruse baš briga za ljudske kalendare i rokove.

Jel jasno šta se desilo? Jasno.

E ali kraj je, kao i uvek najvažniji. Pošto je stvar došla do suda, sud je presudio. Ovako – niko nije odgovoran i nema ni krivičnog dela ni prekršaja. Jer, preduzeće je inkriminisane torte po zakonu otpisalo sa lagera. Pa tako one kao otpisane – i kao roba i kao vrednost još od Marksova vakta, a valjda ni materija po sudijskom uverenju – ne postoje. Pošto su filozofski gledano “ništa”, nisu ni prodavane, jer ih nema. Otpisane su, brate! Ta računovodstvena operacija je jača od svake materije.

A kao dodatni argument za „presudu“ moglo se saznati – nije krivo ni komunalno preduzeće sa čije su deponije slatkiši „maznuti“, nema odgovornosti rukovodilaca, jer po zakonu i statutima – komunalna preduzeća (čitaj đubretari) nemaju u opisu poslova skladištenje i podaju slatkiša.

Dosledno tome, nije bilo ni lopova, jer su krali nepostojeću robu!

E, to će se desiti i sa slučajem Savamala, kažem kolegi onda. I sad čitaocima.

Nema naredbe, nije se ni desilo

I ništa nisam izmislio, sve u slučaju Savamale i u samoj toj bivšoj mahali, liči na kragujevačke torte – uprkos tome što se trese država, što se policija i pojavila i nije pojavila i što Tužilaštvo još istražuje slučaj i što je Aleksandar Vučić rekao da su tamo rušili idioti, ali ne što su rušili nego što su to radili noću, a trebalo je njemu da dadu bager da ruši po danu i što je posle rekao da iza toga stoji vrh (beo)gradske vlasti, ali je gradonačelnik najbolji dosad… I neki dan, na skupštinko-ekspozeovskoj višednevnoj „Ivkovoj slavi“ mandatar opet ponavlja da je slučaj naduvan oko tri-četiri nelegalne šupe itd..

A šta se, izgleda, desilo. Odluka o rušenju je donesena, ali nije pisana, dogovor je pao u nekoj kafani (ko ona u Konjicu), organizacija je išla nezvaničnim kanalima „preko veze“ i korišćenjem moći i ugleda, a ne funkcija. Ono što su ljudi pod fantomkama srušili, očistile su zvanične gradske službe, ali da uklone nered. Sad na placu nema objekata, ni dokaza, kao ni kod otpisanih torti.

Grad Beograd kao ni svaka druga lokalna samouprava nema ingerencije nad policijom i ne može da izdaje naređenja, pa ako je to urađeno preko veze i uticaja, ni tu nema čina ni (pisane) naredbe, dakle zvanično niko nije odgovoran jer je „naredbu“ izdao neko nenadležan. U kafanskom dogovoru. (Ni Milošević i supruga nisu pismeno izdavali naređenja za likvidaciju protivnika, već usmeno „u šetnji“ oko kuće, ako je verovati svedocima, osuđenim ubicama.)

Zaključak: nema šuta, nije bilo zgrada, nema naređenja jer lokalna samouprava ne može da komanduje policijom (kao što komununalci ne prodaju torte).

Uzgred, i kad mene svojedobno nisu pustili ni kao građanina, ni kao novinara na polaganje kamena temeljca za “Beograd na vodi”, nego mi uniforme tražile člansku kartu SNS, pa se to posle mog teksta diglo kao slučaj i zvanična tvrdnja da lažem, ministar Stefanović je kao dokaz moje laži naveo da – nije bilo ni pismenog ni usmenog naređenja policiji da traži članske karte.

Pa u tome je i problem, nema naređenja, ali se sprovodi. Isto je i kad se kaže – po zakonu nema prisluškivanja bez odluke suda.

„Šio mi ga Džordž (tako se EUropski, pre Bregzita zvao onaj Đura iz te poslovice)! Pa problem je što se prisluškuje bez odluke suda…

Torte kao paradigma pravosuđa

Ali, moram da dodam još nešto. Možda i važnije!

Nije samo vremenska podudarnost  povezala ove „prehrambene slučajeve“ sa Savamalom. I nije slučajno burek stavljen na početak, a torte došle kao „šlag na burek“.

Nešto mi se čini da su skandali poput slučaja torti i Savamale, zapravo mogući samo u zemljma u kojima „državnici“ važna politička pitanja stavljaju u kontekst  kafanskih jelovnika, paralelišu ih i bagatelnim šalama izjednačuju konstitucionalna pitanja i – burek.

Ili političku borbu vode preko cena u skupštinskom restoranu, a na kritike za političko nasilje i izbornu krađu pozivaju se na “ješnost” opozicije i njenu sitničavu oblapornost u jeftinom restoranu. Imaju većinu za promenu ustava, a ne mogu da podignu cene u skupštinskoj kafančugi gde je godinama jedan pokojni narodni heroj imao svoj sto i pravo da svakom u oči kaže šta hoće.

Dotle, pravni sistemi u zemljama ovih državnika vrve od „precedenata“ poput kragujevačkih torti istovremeno dok se oni hvale otvaranjem poglavlja 23 o pravosuđu za pristup Evropskoj uniji.

Šefica srpske kancelarije za provodadžiluk pridruživanja izjavljuje povodom baš tog poglavlja da Evropa “neće razmatrati pojedinačne slučajeve” kao što je slučaj Savamale, torte niko ne pominje.

Neće sestro, ali to nisu pojedinačni slučajevi, već sindromi. Što bi rekao ovaj pleonazam – paradigma sindroma.

Izvor: Al Jazeera