Uoči 58. MESS-a: Vječna svjetla u Titovoj 54

Pred sarajevskom publikom je 58. MESS (Ustupljeno Al Jazeeri)

MESS je glasnik jeseni. I kiša. Temperatura se strmoglavi kao skakači sa Starog mosta. Nad gradom se, sporo, spušta maglena zavjesa. Požutjelo lišće zavodljivo pleše ulicama. Na ulicama mimoilaze se raznovrsno obučeni ljudi. Neki još uvijek ne prihvataju činjenicu da je zahladilo, pa jedni pored drugih prolaze oni u zimskim jaknama i oni u majicama. Gazde kafana počnu uklanjati ulične bašte, a njihova mjesta zauzimaju prodavači kišobrana i kestenja.

Kišobrani postaju sastavnim dijelom rekvizite svakog stanovnika grada koji polako tone u zimski san. Stanovnici se njišu u ritmu kiše. Čas se lijeno provlače kroz uske prolaze, čas preskaću lokve u kojim se oslikava nebo. Sa neba nam se ponekad nasmiješi zubato sunce. Vjetar zvižduće hladnim noćima, a zvijezde kao da poskakuju od hladnoće.

U padinskim dijelovima, niz mahale, iz dimnjaka se širi miris ćumura. Poput dima, noć se s vjetrom sve brže spušta preko krovova kuća. Mrak se, poput kakve preplašene životinjice, brzo sakrije u kuće, ili se kuće sakriju u mrak?

U tom periodu u Titovoj ulici na broju 54 uvijek su upaljena svjetla. Tu je gužva kao ljeti na neumskim plažama. Monitori osvjetljavaju lica uposlenica i uposlenika koji rade na završnim pripremama za još jedan MESS, veliki teatarski festival, 58. po redu. Neki od njih tu rade više od dvije decenije. I ja sam jedan od njih.

Osjećaj uzbuđenja

Uvijek se sjetim onog prvog festivala organiziranog neposredno poslije opsade grada, 1997. godine. Tada je u Festivalu najstariji bio direktor Dino Mustafić, sa svojih 27 godina. Svi, pa i kolege, govorili su mu da je lud kada im je saopćio da će obnoviti Festival MESS i da je to nemoguće. Evo već 21 godinu poslije tog dana Festival MESS dokazuje kako je vjera u nemoguće jedina ispravna i kako maštu, uz volju i veliki trud, možemo pretvoriti u stvarnost.

Bez obzira na iskustvo, profesionalizam i ljubav prema ovom poslu, koju osjećaju svi uposlenici i uposlenice, i dalje uvijek osjećamo veliko uzbuđenje kada se MESS počne približavati. Iza nas je cijela godina priprema, ali teatarski festivali su posebni. To je vjerovatno jedan od najkompleksnijih organizacionih poduhvata. Dolaze vam živi ljudi… Njih stotine… Dolaze kopnom, zrakom, prelaze preko mora i oceana… Dolaze iz raznih krajeva svijeta i sa više kontinenata…

Neki kamioni su već danima prije krenuli ka Bosni, kako bi na dan igranja predstave bili tu. Od svakog od tih ljudi koji dolaze, pojedinačno, zavisi da li će se predstava odigrati ili ne. Svaka od ove 24 predstave koje će igrati na ovogodišnjem MESS-u na neki način igra samo tada i samo tu, u tom trenutku. To je jedna od najuzbudljivijih stvari kada su u pitanju teatarske predstave.

Očekujte čuda

Baš kao što u našoj nerijetko sumornoj svakodnevnici zaboravimo da je jesen lijepa, uzbudljiva i neponovljiva. Šteta ju je ne iskoristiti i učiniti je dijelom naših lijepih sjećanja. Ove, izborne 2018. godine u tome će vam sigurno pomoći MESS. Za razliku od ljudi na posterima kojima su oblijepili grad, MESS ne obećava velike promjene. Lica Blažene duše i Proklete duše baroknog genija Berninija na messovim posterima postavlja pitanje: “Da li vanjština može biti pravi pokazatelj i onoga što se nalazi unutar čovjeka?”

Svijet u kojem živimo postaje prenaseljen lažima, tračevima, klevetama, strahom od onih drugih, mržnjom prema drugačijim. Stvarnost se seli u pozorišta, gdje Istinu i Ljubav možemo potražiti samo sami u sebi, u prostoru umjetnosti kao ogledalu naše stvarnosti.

MESS 2018. vam ne obećava čuda, brda i doline u budućnosti. On vam ih nudi ovdje i sada.

Izvor: Al Jazeera