Volimo (u)krasti – od šajkače do ograde autoputa

Krađe u prodavnicama i supermarketima u Srbiji svakodnevna su pojava (Al Jazeera)

Jedna pričica urezana u pamćenje još iz vakta dok sam jedva bio svladao treći osnovne često mi se vraća, poslednji put ovih dana. Zet iz šire familije, koji je dugo već bio u Nemačkoj i hvalio “Švabe” i njihov rad red i korektnost na sva usta, ispričao je meni tada neverovatnu pričicu. Navodno su taj naš zet (rodom iz okoline Niša, lekar koji je više podsećao na nakupca sa Bajlonijeve pijace, recimo, nego na hećima) i njegov prijatelj tridesetak kilometara od svog mesta kod motela zamenili bušnu gumu i na parkingu zaboravili pumpu kojom su doduvali rezervni točak.

Kada su stigli nadomak svog mesta, zetov prijatelj, suvozač tek – krajem šezdesetih prošlog veka – iz Žagubice stigao u Nemačku, prisetio se da nisu pokupili duvaljku. Brinuo se, sledeći navike svojih zemljaka, da to neko ne pokrade i predlagao da se vrate. “Nema vraćanja, prekosutra ću na taj kraj i uzeću pumpu, biće na istom mestu”, uveravao ga je “nakupac”. Ovaj je, naravno, sumnjao u to i svog saputnika uveravao da je alatka već odavno u nečijem gepeku.

Priča ima, recimo, srećan kraj: zet je tri dana kasnije na kratak put poveo i nevernog Tomu i – na nevernikovo iznenađenje i zetovo likovanje – pumpa je stajala na istom mestu. Kasnije sam se naslušao sličnih priča, poput one da je Nemac, vlasnik prodavnice, naterao kasirku da trči za mušterijom i vrati mu sitniš od kusura koji je namerno ostavio…

Kolika je Atenica!

Naravno da većina nas (svi?) na ovim našim prostorima, bivšim jugoslovenskim i šire na istok, ovako nešto nije kadra ni da zamisli, a možda baš zbog toga (opet u velikom broju) nije spremna da poveruje kako je to igde u svetu moguće. Jer “ljudi su svugde isti”, samo je zvono na nama. U Srbiji je, znano je, godinama krađa pripisivana Romima (koje ovde i dalje slasno zovu Cigani), ali su se i tu stvari malo izmenile. Jer, jedna pošalica kaže da je jedan Rom pružajući ruku (mekši izraz za prošenje) od nekog Srbina dobio grdnju i preporuku da ne prosi već da “k'o svi Cigani” krade (ili kao svi iz Atenice kod Čačka), a Rom imao spreman odgovor: “Ne može da nas zapadne od vas Srba!”

Atenica je malo mesto pored Čačka, pet kilometara od centra grada, sa blizu šest stotina duša, ali je italijanska policija dugo verovala da se radi o većem gradu. Inženjer, tehnolog (R. N.) često je službeno putovao u Italiju i jednom prilikom razgovarao i s visokim policijskim službenikom. Italijan mu je kazao da je više puta boravio u Beogradu i Novom Sadu, ali da nije bio u Čačku i da ga naročito zanima kolika je Atenica. Nakon što je dobio odgovor da se radi o manjem obližnjem selu, Italijan se veoma iznenadio i rekao mu da je njegova policija pritvarala na desetine kradljivaca razne robe i da su svi bili iz Atenice. Izgleda da ni Čačak ne zaostaje za komšijama. Aca “bojadžija” (inženjer hemije) priča da je svom zetu, koji je nakon svršetka studija tražio posao “moleći Boga da ga ne nađe”, na kraju rekao da krade “k'o svi Čačani”.   

Sumnjiva posebnost i brojne dileme i zavjere

Pored uobičajenih uobrazilja da su najbolji u svemu, kod Srba je veoma uočljiva stalna potreba za prkošenjem, posebno jačima, iako su svesni da će da budu poraženi, odnosno dobiti po gub(z)ici. Isto je praktikovao i njihov opšteobožavani vožd Slobodan Milošević (Crnogorac!), koji je voleo da začikava svetu i na kraju sve to skupo plaćao. Doduše, narod mu je redovno bio trošak.

Dug je spisak srpskih superlativa, dilema i teorija zavera kojima se neuki puk kljuka od različitih zlobnika i za razne ciljeve. Ima tu onih svetskih, ali i domaćih (ko je bio Tito, koliko je imao žena / ljubavnica, u čijim je rukama Teslino oružje, ko su bile žene kneza Miloša i koliko je imao dece, je li Karađorđe majci na glavu nabacio pčelinju košnicu… A kao da ne prestaje stupidnost, tvrdnja da su Srbi nebeski, pride – narod najstariji.)

Podgrevanje te papice dolazi s raznih strana i u različitim prigodama. Tako je pre dve godine (1. decembra 2014) izraelski premijer Benjamin Netanyahu tokom sastanka sa srpskim premijerom Aleksandrom Vučićem stao iza teze (koju zastupa istoričar Jovan I. Deretić) o antičkim Srbima. “Prijateljstvo jevrejskog i srpskog naroda ide u prošlost hiljadama godina, još od vremena Rimske republike. A u moderno vreme su dva naroda bila ujedinjena u borbi i patnji, tokom strašnih godina Drugog svetskog rata. Nikada nećemo zaboraviti ulogu srpskog naroda u borbi protiv nacista. To je orden časti koji duboko osećamo u našim srcima i uvek će tu ostati.” Netanyahu je akcentovao doba Rimske republike (509. do 27. godine pre nove ere) i time pokušava(o) da sruši teoriju o doseljavanju Slovena s Karpata u sedmom veku.

Deretić inače tvrdi da nikakvog doseljavanja Slovena nije bilo, da su Srbi starosedeoci Balkana, a Iliri, Tračani, Tribali, stari Makedonci, Dalmati, Mezi, Dardanci i drugi nisu nazivi naroda, već nazivi “serbo-raških plemena”. Deretićevim i sličnim baljezgarijama moglo bi da se doda, recimo, Srpsko udruženje teoretičara zavere “Zavera”, družina koja je razlog za formiranje našla u potrebi “da se konačno otkrije istina o svetskoj vladi iz senke koja već godinama podriva srpsko biće”. Zvanična srpska istorija, koju uče deca u školama, stala je uz teoriju da su se Sloveni doselili na Balkan u sedmom veku i potisnuli starosedeoce, koji su netragom nestali.

Tito je bio mason, on je bio najveći srpski car, Tito nije Josip Broz iz Kumrovca, tvrde oni što lansiraju “tvrdnje” da je Tito bio jevrejski Poljak. Iz iste kuhinje dolaze “dokazi” da je Tito govorio srpskohrvatski s poljskim i ruskim naglaskom. U sve se dobro uklapa i stradanje Slobodana Penezića Krcuna (6. novembra 1964), koga je narod smatrao “braniteljem srpstva”, jer je odmah počelo šaputanje da je Tito namestio udes, da je čak i Krcunova majka Dada bila ubeđena da je Broz ubio njenog sina i da zato nije došao na njegovu sahranu. Zvanična verzija o ubistvu Zorana Đinđića (12. marta 2003), po kojoj je premijera ubio “zemunski klan”, nikada nije prihvaćena u većem delu javnosti. Još jedna zabava traje. Sedamdeset tri godine od smrti Nikole Tesle njegovi politikanski poštovaoci i dalje tvrde da je FBI ukrao mozak Nikole Tesle i analizirao ga, da u urni, koja počiva u beogradskom muzeju, nije njegov pepeo…

Kljuse u gumenim čizmama

Volimo da prkosimo, lažemo i, bogami, da krademo, gde god i šta stignemo; brisače s automobila, akumulatore, diplome, mesingane drške i slova sa spomenika na grobljima, čak i decu iz porodilišta. Trinaest dana od pompeznog puštanja u promet autoputa (32 km) Ljig-Preljina (21. novembra) ustanovljeno je da je nestalo dva kilometra(!) zaštitne ograde i 20 poklopaca za šahtove, saopštilo je srpsko Ministarstvo građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture. Krađe su prijavljene, policija (nedeljama već) sprovodi istragu i traga za počiniocima, a Ministarstvo i dalje apeluje na građane, naročito na one koji žive pored autoputa, “da ne seku i ne kradu zaštitnu ogradu…”

Zbog krađe je, navodi ovaj vladin resor, došlo do udesa (automobil naleteo na srndaća), ali ne u šumi, nego na putu, koji nema prelaze za životinje. Građani (kradljivci) upozoreni su da je autoput pokriven sa 150 bezbednosnih kamera i da će svi koji budu krali i uništavali zaštitnu imovinu duž autoputa biti procesuirani pod optužbom za teško ugrožavanje bezbednosti saobraćaja. Evo teče šesta sedmica i nikoga ne (pro)nađoše, jedino je neko lansirao vest da ograde nije ni bilo.

Krađe u prodavnicama i supermarketima u Srbiji svakodnevna su pojava. Piće, hrana (konzerve), kafa, slatkiši, manji aparati… Sve se izmešalo, godine, pol, obrazovanje, profesionalci i početnici. Koriste se i skidanjem kodova (cena) i stavljanjem onih s jevtinije robe, skupe paste za zube prepakuju u kutiju s manjom cenom… Često se peciva, salama ili pršuta brzo “smažu” dok se čeka red ispred kase.

Ne krade se odskora. Mirko Đorđević, publicista i prevodilac, pričao je da u muzeju u nemačkom gradiću Lindauu (pokrajina Baden-Virtemberg) i danas ispod stakla stoji poveći kamen oblutak. Radoznalci se uvere da seže u vreme kada je oblast imala dobre trgovačke odnose sa Srbijom u vreme vladavine Miloša Obrenovića. “Najviše smo uvozili pekmez od šljiva. U jednoj bačvi stigao je i ovaj kamen.”

U selu Brđani kod Gornjeg Milanovca (pet-šest kilometara na putu za Čačak!) izvesni domaćin (Dostanić) svom kljusetu obuvao je gumene čizme i puštao ga tokom noći u komšijsku zob ili ječam. U istom kraju čovek na pijaci merka gumeno crevo, ali pazi i na lokalni autobus. “Šta ćeš, čiča?”, pita ga prodavac. “Gledam crevo, al’ brzo će mi krenuti autobus. Koliko ovde ima?” “Pedeset metara, čiča!” “Mnogo mi je”, a na kraju se odluči da kupi pola. Meri prodavac i stalno mu, na svakom metru, malo “uštine”. Kad reče dvades’ pet, uze čakiju i preseče. Ponese na pult da spakuje. Čiča plati i krenu, a trgovac ga opominje: “Osta ti crevo!” “To neka ostane tebi, ja ću uzeti ostatak.”

Ne zna dijete šta je tona i po

Ne krade se samo u Srbiji, jasno je. Jednu veoma “osmišljenu” krađu ispričao mi je mašinski inženjer Slavko Ilić, Hercegovac koji više od tri decenije živi u Kruševcu. U stolačkoj fabrici žice (na izlazu iz varoši prema Mostaru) bio neki strog portir, koga su nasamarile Ilićeve kolege po struci. Dogovore se da jedan uzme dugačko gumeno crevo i natovari na kolica i portiru kaže da mu je odobrio neki šef i zamoli ga da sačeka revers koji će mu doneti u toku dana. Njegov kolega već je ranije rekao portiru da ovaj hoće da mazne crevo i obećao mu ručak ako mu ga skine na kapiji. “Kuda s tim crijevom!?” U subotu imam akciju na kući, donijeću ti revers do kraja smjene, molim te.” “Skidaj!” Ovaj posluša, a kad su odmakli od kapije, reče: “J…lo te crijevo, meni trebaju kolica.”

Na novobeogradskom buvljaku Rom pored ulaza u pijacu prodavao sijalice za dinar! “Zašto dinar, jesu li ispravne?”, pitao ga mušterija, a ovaj odgovorio podižući obrve i osmejkom. “Šta će mi neispravne sijalice”, pita Roma koji mu ‘ladno pojasni: “U firmu, pa za-meniš”. U trebinjskoj fabrici alata pedesetih godina prošlog veka radnici (u vreme gradnje kuća) krali slavine za vodu. Direktor Živadin Simić (stigao iz Beograda) naredi da se na izlazu iz fabrike na stočić svakog dana postavi pedesetak slavina, koje su koštale ondašnju najmanju novčanu jedinicu. Retko ko ih je “kupovao”, jer slađe je ukrasti.   

Kada nema šta da ukrade, kaže skaska stara, Srbin spusti negde svoju šajkaču, izmakne se, prikrada, gleda levo, desno i brzo je zgrabi, stavi je na glavu i produži. Što se ograde autoputa tiče, možda su to pokrala i deca. Ukrao neki naš čovek šinu s uske pruge i kad mu je banula policija, on im rekao da su to – donela deca. “Kakva deca, to je teško tonu i po”, rekla policija, a naš čovek spremno odgovorio: “Šta zna dete šta je tona i po, stavi na rame i odnese…”

Krali bi, možda, i Nemci i Skandinavci, ali tamo se zbog toga odavno odgovara.   

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera