Vrijeme kada smo glumili junake Apolla 11

Digitalno obrađeni snimak prvog slijetanja na Mjesec [Izvor: YouTube/NASA]

Piše: Zvonimir Nikolić

Davnog jula 1969. godine spremao sam se za septembar i polazak u prvi razred osnovne škole. Iako su moji roditelji praktikovali da na godišnji odmor uvijek idemo 1. jula, te godine smo iz nekog (meni nepoznatog razloga) išli u avgustu. Vrijeme na raspustu se uglavnom provodilo u dvorištu zgrade, a kući se dolazilo kada mati zovne sa balkona na ručak ili da ne smetamo komšijama od dva do četiri popodne, jer je radni narod tada odmarao. A takav je bio i nekakav nikad napisan i ovjeren “kućni red”. Sa prvim mrakom vraćali smo se kući, a majka bi nas samo ispratila kroz hodnik direktno u kadu na kupanje.

A tog 20. jula 1969. godine, dan je bio malo neobičan. Znam da su roditelji spominjali nekakvo slijetanje na Mjesec. Otac je išao na krov zgrade da učvrsti antenu i usmjeri je direktno prema Humu. A moj brat Dragan i ja bili smo isprepadani da ne primijeti da na svakoj anteni nedostaje po nekoliko cijevi koje smo mi u to doba koristili za lansiranje “cepelina” napravljenih od papira. Svako od nas je imao svoju cijev. Neke su bile obične srebrne boje (boje antene), a neke su bile išarane bojama raznih izolir-traka.

Zaista se ne sjećam koje je doba dana bilo kada se kod nas skupio komšiluk da gleda prenos prvih koraka Neila Armstronga na Mjesecu. I ne znam da li smo mi u tadašnjoj Jugoslaviji to gledali na nekom snimku ili direktnom prenosu. Ali znam da je otac pripremio i nekakvu mezu. Da se malo zamezi i popije koja rakijica uz TV.

Gledajući prenos na tada vrlo modernom crno-bijelom televizoru marke EI Niš, čuli su se i neki komentari tipa: “E, majku mu… jesi vidio, pretekoše Ruse?”, “Koliko li je para ovo koštalo, Boga pitaj?” ili samo ono kratko: “Eh, Amerika je to…”, a komšinica iz prizemlja Šahza samo bi rekla: “Aman jarabi…”

Ja nisam imao sreću da upamtim svoju baku i sjećam je se, ali u našoj zgradi je postojala baka na prvom spratu koja je bila baka nama svima. Bila je njemačkog porijekla i svi smo je zvali Omama. Jedino sam je ja zvao ”teta Omama”, ne znajući da joj govorim da je ”teta baka”. U njenoj garsonijeri bi se popodne oko pet skupila većina komšiluka da pije kafu i još mjesecima je uvijek neko drugi dolazio sa “najnovijim” informacijama vezanim za misiju Apolla 11. 

Razne ideje

Nekima je to bila američka demonstracija sile, a nekima valjda gorčina što su to uradili prije Rusa, a nekima skretanje teme sa Vijetnamskog rata. Pričali su i da je Armstrong posjetio ondašnju Jugoslaviju i da ga je Tito odlikovao nekim ordenom, a Armstrong mu je poklonio kamen sa Mjeseca.

Niko tada nije sumnjao da je Neil zaista hodao po Zemljinom satelitu, stavio američku zastavu na njegovo tlo i izgovorio onu vjerovatno najpoznatiju svjetsku rečenicu o malim koracima za čovjeka… Teorije zavjere su se pojavile mnogo kasnije. I danas se, ponekad, vjerovatno svako pita kako u današnje vrijeme nije moguće da ljudi već odavno ne žive na Mjesecu.

Pretpostavljam da moj “pametni” mobilni telefon trenutno može neuporedivo više operacija da radi nego tadašnji računar veličine četvorospratnice. Jer, ipak, prošlo je 45 godina. Ali to je za neke druge priče.

Neil Armstrong bio je tema za prepričavanje, za divljenje, a mi djeca smo i u mom i u školskom dvorištu glumili junake Apolla. Onaj najjači u razredu ili u raji bi glumio Neila, onaj malo slabiji Buzza Aldrina, a uglavnom niko nije htio da bude Michael Collins koji je bio tako blizu, a ipak nije zakoračio na Mjesečevo tlo, ne shvatajući da je on imao sasvim drugačiju i vjerovatno veoma značajnu ulogu u toj misiji.

Teorije zavjere

Omama je umrla 1979. godine. Sve do njene smrti, uz popodnevnu kafu su prepričavane razne teorije. Pojavila se i jedna da je sve snimljeno u nekom holivudskom studiju, da je režiser bio Walt Disney. Poslije su promijenili režisera, pa je aktuelan bio Stanley Kubrick. Kritikovali su vijorenje zastave, čudne sjene, nedostatak zvijezda na fotografijama i uvijek iste pozadine na slikama. A naše djetinjstvo i odrastanje je polako završavalo.

Nekoliko puta smo se budili noću da sa ocem gledamo boks meč dvojice tada najvećih, Muhammada Alija i Joea Fraziera. Lomljenje antena, pravljenje cepelina i praćke od žice zamijenili su slušanje muzike, snimanje pjesama, brijanje onih nekoliko dlačica na brkovima i bradi i kupovina tada veoma aktuelnog Pino Silvestre parfema.

Neil Armstrong je polako odlazio u istoriju kao i one antene na krovovima i crno-bijeli televizori.

Nekako su u istoriju odlazile i one popodnevne kafe našeg komšiluka.

Armstrong je umro 2012. godine i vjerovatno sa sobom odnio i istinu.

A mi… živimo u nekom drugom vremenu mnogo bržem i, možda, nervoznijem nego što su živjeli naši roditelji. Možda ovo vrijeme ima svoje prednosti jer se ne moram penjati na krov zgrade i usmjeravati antenu. Moja djeca ne strahuju od pokidanih antena, jer ni ne znaju šta je igra cepelinima (uglavnom ne znaju ni šta je igranje u dvorištu), ali ne mogu se oteti utisku… da ne postoji niti jedna (neobična) stvar koje će se moja djeca sjećati i nakon 45 godina kao što se ja sjećam gledanja prenosa sa roditeljima, bratom i komšijama slijetanja na Mjesec Apolla 11 i hodanja po Mjesecu Neila Armstronga, prepričavanja još godinama istog događaja i prenosa boks mečeva dvojice najvećih boksera, možda, svih vremena.

P. S. I ne znam da li je ono slijetanje na Mjesec bilo zaista stvarno ili je to bila samo holivudska superprodukcija, ali nekako… čini mi se da bih volio da ostane da je zaista Neil prvi hodao po Mjesecu. I zbog antene mog oca… i junaka mog djetinjstva, a i  predivnih sjećanja…

Izvor: Al Jazeera