Vučiću, šta ćeš ti u mojoj glavi?

Vučić ne ispoljava osobine, samo glumi ponašanja, piše autor (Reuters)

Piše: Božidar Andrejić

S vremena na vreme, a posebno otkad se javljam na ovom sajtu, pomalja mi se problem sa Aleksandrom Vučićem. Brinem se da mi nije postao opsesija: malo je među tridesetak tekstova onih u kojima nije on glavni lik. Tešim se, tanko i nesigurno, starom forom  – „ali on je prvi počeo“. Nema događaja ni pojave u kojoj se nije nametnuo kao takav.

Ljudi, pa on ni drugima oko sebe ne pruža dovoljno prostora da nešto urade ili pogreše kako bi postali – tema za pisanje. Ili, ako jesu, odmah istrčava i preuzima glavnu minutažu: „ne dam Gašića, ne dam Lončara, ne dam Malog, volim Angelu, neću ovo, hoću ono“ i tome slično.

S druge strane, podozrevam da me ‘vata autocenzura i plašim se toga. Sve gledam dal’ da zaobiđem neku temu u koju nahrupljuje on, ili da je uradim tako da njega nekako izvrdam.

Margarinska metafora za premijera

Ali, izvrdavanje je – nemoguća misija. On je naprosto – neizvrdljiv. Natpolovični rejting neizvrdljivosti. Jednom mi se čak desilo da sam pobrkao njegovu pojavu i onu reklamu za neki margarin čiji slogan glasi „u sve se meša“.

Pobojao sam da mi se nije desio neki mentalni poremećaj – kad se pojavila ta reklama za margarin pomislio sam da to „u sve se meša“ može da bude zgodna metafora za prvog potpredsednika, potom premijera.

I, eto, nije prošlo dugo, a meni se u glavi spaja metafora sa stvarnošću. Ili, možda stvarnost više ne postoji – samo metafore. I, da li je taj slogan margarinska metafora za premijera, ili premijerska metafora za margarin… eto opet sam zabrljao… Ima li leka ovoj konfuziji..?

Moram sad čitaocu da priznam da sam napravio podužu pauzu u pisanju ovih redova da vidim šta ću u sledećoj rečenici.

I doneo sam odluku!  Bolje reći, „propisao sam“ sam sebi terapiju na koju sam više puta dosad pomišljao u svakoj sličnoj situaciji kad poverujem da sam opsesivno opsednut Vučićem ili da moram da se autocenzurišem: napisaću jednom zasvagda esej sa radnim naslovom „Moj Vučić“. Posle toga neće biti zazorno da ga pominjem, grdim ili,(ne)daj Bože, hvalim kad ga sretnem u nekoj novinarskoj temi.

Dvojnost i osionost u gomili

Mlađanog i prpošnog radikala Aleksanda Vučića upoznao sam lično za vreme bombardovanja u obnašanju funkcije tada već „ratnog“ ministra informacija.

Uprkos izvesnoj nonšalantnoj rasejanosti s kojom u knjigama i intervjuima moj drug, eksambasadorska ekselencija u BiH Grujica Spasović do granice što šteti objekivnosti širi u javnosti kako je „svaki dan“ išao na cenzuru Danasa kod Vučića, i ja sam, kao njegov zamenik, više puta odlazio toj „mečki na rupu“.

Ne znam koliko puta , ali se to može izraziti formulom da je ukupan broj dana odlazaka na cenzuru jednak Grujičinom „svaki dan“ minus „n“ mojih odlazaka plus „n“ mojih odlazaka. Išao sam kadgod i na „komandne brifinge“ za sve glodure u Beogradu gde se Vučić pojavljivao zajedno sa jednim julovskim potpredsednikom Vlade i jednim visokokotiranim policajcem punim pretnji  novinarima („ako još jednom neko to fotografiše, završićete na prvoj liniji fronta“).

A važno je reći da je pre tih „ratnih dana“ naš inače veoma kritički odnos prema Srpskoj radikalnoj stranci krunisan otvorenim neprijateljstvom zbog brojnih tužbi i drakonskih kazni  po tzv. Šešeljevom zakonu. Sukob je podrazumevao i proterivanje iz Danasa svih informacija o SRS i bojkot njihovih „presica“. Taj je bojkot, uz moje negodovanje, posle ukinut, jer Bože moj, oni su parlamentarna stranka, a, vidimo sad, da nije trebalo da se ukida.

I, kakav je bio „umetnički dojam“ iz tih susreta? I tada, a više sada kad se prisećam uhvatio sam izvesno dvojstvo u njegovom ponašanju. Na pomenutim komandnim brifinzima na kojima su čak propisivani pojmovi i izrazi koji se smeju ili ne smeju upotrebljavati u javnim glasilima on je bio žestok, glasan, naredbodavan, doduše ne tako osion i arogantan kao sad kad se izdire na ministre i direktore javnih preduzeća.

Međutim, prilikom cenzure lista bio je znatno pristojniji, pomirljiviji, nekad čak tolerantan. Doduše, nije mu smetalo ako iz druge sobe njegov pomoćnik sa žarom „većeg cenzora od cenzora“ dovikne „daj ovamo te novine“ i počne da ih čereči, iako ih je „šef“ prethodno već odobrio.

A kako je bombardovanje odmicalo (nismo tad znali da je pravi izraz „kako se primicalo kraju“), bio je sve svileniji, povremeno se čak kao i poveravao, pravdao, sa izvesnom snishodljivošću i zazorom. Da li to znači da mu se arogancija i osionost „pale“ na veću grupu, gomilu, prisustvo potčinjenih saradnika, svite ili obožavalaca? Biće da – da.

Vučić ne ispoljava osobine, samo glumi ponašanja

Baš ta crta što mi se urezala u pamćenje kasnije, pre dve godine, pomogla mi je da tada već premijera, na osnovu njegovih nastupa u javnosti tačnije defnišem vrludajući kroz pomenuto dvojstvo… Stručnjaci za marketing tada su objašnjavali čudo kako Vučiću raste rejting, a ima loš marketing.

Moja teza je bila drugačija: on i neće marketing za sofisticirane piarovske sladokusce, već za populus, za komunikaciju između pijačnih tezgi i između vašarskih šatri. „Za društvo iz ćoška“ što se divi onima koji umeju da smuvaju lažne diplome i „pre…bu“ one budaletine što su zaista završili fakultete.

Pronašao sam, sa saradnicima,  čak oko 150 pojmova  koji se mogu asocirati iz njegovog pojavljivanja (npr: zajedljivost, prepotentnciju, samodopadljivost, alibizam, prekonosiranje, samohvalisavost, uvređenosnajkinstvo, kukanje, kukumavčenje, plačipi…instvo,  prenemaganje, glumatanje, podmetanje, spletkarenje, prećenje, začikavanje…) i  – zapanjio se. 

Bezmalo nijedan od pojmova ne označava osobinu, već u najboljem, tip ponašanja. A u Vučićevom slučaju, čak je uočljiivo da ni to ponašanje nije iskreno, već je oponašanje, odnosno odglumljeno ponašanje. A  sve u procesu jednog svojevrsnog direktnog prenosa,  ne njegovog neumornog rada, već stalnih najava tog rada, kako se može opisati javni koncept njegove vlad(avin)e.

Kako se ovi adeti, međutim, prenose na širi društveni plan i ozbiljnu politiku, tek je zagonetka? Neizvrdljivi u javnosti, izvdrljiv je za svaku definiciju. Da li to znači da nema ni konstante za kojom bi se čovek mogao poovesti? Ili je konstanta – on radi kako ’oće i šta ’oće. Stoga se rešenju ovog rebusa, opet možda najviše približavamo metaforama i alegorijama.

Kad se zrelo promisli, većina ciljeva koje premijer proklamuje deluje prihvatljivo, čak je nužno da se oni dostignu kako bi zemlja izašla iz bule. Ali, teška je sumnja da on to ume i hoće da uradi. Pogotovo sa klimavim „srednjim kadrom“ koji diše radikalskom dušom manje skriveno od čelovođe. Zato mi se ponekad čini da je prihvatljiiva definicija – on je „majstor kvariša“.

Nešto poput bistrog zločestog deteta koje obožava nove igračke, ali više od toga voli da ih – razdrnda. Kažem to jednom kolegi, višestrukom bgd-kolumnisti, a on se slaže i širi priču ka uništavanju protivnika. Veli, Vučić ti je poput ovih jakih hemikalija što se reklamiraju protiv „upornih mrlja“ i okorelih masnoća. U koji god ga sastav staviš, on rastvori sve oko sebe: nestaju partije, menjaju se ljudi, „upija“ one za koje nisi ni pretpostavio.

Na ovo se setih jedne gladne posleratne priče što mi je više puta pričao otac, o jednom oblapornom starcu koji je navraćao u bogatu familiju, naročito o gozbama i boljim ručkovima. I kako je bio uvek gladan, a halapljiv, uzimao je sa trpeze parčad jela, mesa, štagod, zagrizao pomalo i stavljao pred sebe. Da drugima bude gadno da uzmu, makar on sve ne pojeo.

Ponekad mi na to zaliiče potezi ovdeopisivanog. Tako uzima ljude, tako ideje, nagrizene su reforme, udovičke, vujovići, ljajići… Ako se ne pojede – ukvariće se sigurno. A nije nebitno ni ko je šta pojeo…

Susret izbliza

A onda se opet umeša psihologija. Moj alter ego mi kaže, pa već u knjizi „Kiselo drvo jede Srbiju“ imaš gotovo „univerzalno“ primenjivu metaforu za balkansku sporu, a krvavu tranziciju, pa i za njegov i uspon SNS. Kiselo drvo je naime, japanska ukrasna biljka koja je na ovim prostorima podivljala i širi se kao korov, a u usnovi je beskorisno drvo, ni za ogrev, ni za drvnu industriju. Zeleno je i lepo (kao demokratija i obećana budućnost), ali vajde od njega – ni ‘ič.

Nije neupotrebljivo, ali mi se, ipak, na kraju čini da bi se za pravo dešifrovanje istorijske pojave A. V. moralo prionuti na čitanje literature o velikim političkopolicijskim manipulatorima i spletkarima kakav je bio recimo Žozaf Fuše, upotrebljiv i revolucionarima i Napoleonu, a najviše sam sebi. Ili, vek i po ranije – kardinal Rišelje.

Završavam, a umal’da zaboravim. Poslednji put sam Aleksandra Vučića izbliza susreo u svojoj ruralno-urbanoj ulici (bivšoj Jugoslaviji, a sad Srbiji „u malom“) negde 2010. kad je nova SNS prvi put učestvovala i pobedila na opštinskim izborima na beogradskom Voždovcu. Ide uz ulicu, okružen svitom komšija što su ga već zaobožavali, a ja se detinjasto sakrijem iza ograde i kad dođe do kapije iskočim i uzviknem: „šta ćeš ti u mojoj ulici!“ On je delimično prihvatio taj odglumatani štos, ali svita je bila začuđena: kako se ovaj usuđuje tako „pred (našim) bogom.“ 

Mislimo, dakle, o svitama! A ovo nije loše ni kao slogan – šta ćeš ti u mojoj ulici? Ili glavi.

Izvor: Al Jazeera