Vukovar – slika Hrvatske u visokoj rezoluciji

Vodotoranj je postao arhetipski prizor grada (Pixsell)

Uvijek u ovo doba godine, kada jesen zađe u svoju sumorniju polovicu, Hrvatska se prisjeća tužne obljetnice pada Vukovara i više od 1.700 žrtava gotovo tromjesečne opsade grada, one ratne 1991. godine.

Tog 18. studenoga 1991. godine, grad već gotovo sravnjen sa zemljom, pao je u ruke JNA i srpskih paravojnih snaga.

Iako sjećanje na tu tragediju živi i mimo tog datuma, svakog 18. studenoga cijela Hrvatska nastoji dati do znanja Vukovarcima da nije zaboravila njihovu žrtvu i njihov grad, koji je zbog toga prozvan gradom-herojem.

Simbol kao sudbina

U hrvatskom nacionalnom imaginariju Vukovar je simbol otpora, junaštva, izvojevane slobode i neovisnosti… Na spomen Vukovara, neizbježno i razumljivo prva je asoscijacija  – rat. Na vremenskoj crti ispred i iza te referentne točke utisnute u konkretni datum – 18. studenoga, Vukovar ima dva posve različita života: predratni i poslijeratni.

Prije rata bio je to u svakom smislu bogati grad na Dunavu – statistike kažu drugi najbogatiji u bivšoj Jugoslaviji po svome BDP-u, te svojevrsni simbol plodne i tada bogate Slavonije. Danas, nakon strašnog razaranja i neshvatljivog pokolja, opet je simbol, ali bitno drugačiji nego što je bio nekoć. Biti simbolom očito je sudbina Vukovara.

Iako su od mirne reintegracije Vukovara i čitavog hrvatskog Podunavlja prošla skoro dva desetljeća, tamošnje gospodarstvo nije ni sjena onog predratnoga. Broj stanovnika prepolovljen je. Nekoć je samo zaposlenih u Vukovaru bilo koliko je danas ukupno stanovnika u njemu.

U tom smislu, Vukovar funkcionira kao metafora i današnje Slavonije, ali i čitave Hrvatske: spor i težak gospodarski oporavak, demografska pustoš, politički raskol… I turizam, u vukovarskom slučaju – ratni, kao slamka spasa.

Vukovar je slika Hrvatske u visokoj rezoluciji. Mnogi se, također, pitaju zašto grad, koji leži na takoj važnoj, štoviše najvećoj europskoj rijeci, nema više koristi od nje. Možda ga previše simbolike guši?

Može li se živjeti od vodotornja?

A  Vukovar se iz godine u godinu spominje kao grad s predispozicijama za ponovni uzlet. Govori to i sadašnji gradonačelnik, kao što je govorio i bivši, i gradonačelnica prije njega… I HDZ-ovci i SDP-ovci. I Hrvati i Srbi. I stari i mladi. I zaposleni i nezaposleni. Investicija ima, nedovoljno da grad živi kao nekada, no opet dovoljno da baš posve ne zamre.

Nastojeći ga učiniti glavnom destinacijom ratnog turizma, u Vukovaru žele obnoviti još jedan simbol – vodotoranj. Ta je građevina, jedna od nekoć najvećih takvih u Europi, postala arhetipski prizor grada. Pokrenuta je svenacionalna humanitarna akcija za obnovu vodotornja u projektu nazvanom ‘Simbol hrvatskog zajedništva’. Odaziv je dobar, prikupljena su već poprilična sredstva i građevina – također u već spomenutom kontrastu stvarnog i simboličkog – svoju će nekadašnju konkretnu komunalnu i infrastrukturnu funkciju definitivno konzervirati u onu simboličku.

O tom se vodotornju govori kao o živom biću. On je „bio ranjen, on se „odbio srušiti“, on se „odupro“ i ostao ponosno stajati“. Neki se u Vukovaru potiho pitaju može li se živjeti od vodotornja, od simbola na kojeg su projicirana svojstva samih ljudi koji žive podno njega.

Spremište nacionalnih mitova

Prije nekoliko godina pokušavalo se i s vjerojatno dobronamjernom, ali nepromišljenom idejom koja je stoga ispala morbidna, a srećom i neostvarena. Htjelo se, naime, na Ovčari, nekadašnjem poljopriverednom dobru gdje je nakon pada grada počinjen najveći pokolj, uz tamošnje spomen-područje i spomen-dom žrtvama tog stratišta, otvoriti restoran s pratećim sadržajima poput igrališta za djecu i malog zoološkog parka.

I čuveni šator u kojem su ratni veterani i invalidi Domovinskog rata više od godinu dana prosvjedovali ispred Ministarstva branitelja u Savskoj ulici 66 u Zagrebu, po završetku prosvjeda dopremljen je u Vukovar. Sada se nalazi u krugu nekadašnje vojarne, danas Memorijalnog centra  iz Domovinskog rata. Isprva su iz Vukovara i nekadašnji zapovjednici obrane grada i bivši branitelji, a i mnogi građani poručili da im taj šator ne treba jer ne vide što ima s Vukovarom. No, šator je ostao, a u međuvremenu su, pritisnuti drugim brigama, mnogi i zaboravili da je tamo.

Svi ti primjeri govore kako je Vukovar na putu da postane svojevrsno spremište braniteljskih eksponata i nacionalnih mitova. Dobrim dijelom to može biti razumljivo (reći će ljudi: rane sporo zacjeljuju) no dijelom otvara i pitanja o iskušenjima budućnosti.

Kako naći ravnotežu i pomiriti simbolični i stvarni život ovog grada i njegovih građana da simbolično posve ne preuzme primat i da Vukovar na koncu ne postane samo veliki memorijalni centar ili tematski park koji će živjeti od jedne do druge komemoracije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera