Za Dubai… sa simpatičnim žutim ljudima

Legenda o nosatom bijelom čovjeku, koji je dobio posluženje u avionu prije drugih putnika, širi se Kinom (Ustupljeno Al Jazeeri)

Stjuartu koji nas je ljubazno dočekivao na ulazu u Etihadov avion na letu Beograd – Abu Dabi verovatno je zazvučalo kao vic kada sam mu rekao broj mog sedišta – 24f.

Kunem se, ne izmišljam za potrebe bloga, svaki put kad letim avionom, nekim čudom (ili, verovatnije, smislom za humor onih što rade na rezervacijama karata), zapadne mi baš 24. red sedišta. Za čitaoce pale s Marsa (i Slovence) tv emisija koju vodim zove se 24 minuta.

Stjuart je fan baš te emisije. Diskretno me pita nije li mi problem da se kasnije fotografišemo. Naravno da nije. Uvek treba biti ortak sa stjuartima, konobarima i obezbeđenjem. Stjuart ima prava da te izbaci iz aviona na visini od 10.000 metara ako glasno hrčeš; konobar može da ti pljune u supu ako mu ne ostaviš bakšiš; obezbeđenje će ubiti Boga u tebi ako… OK, tu nema “ako”, razbiće te svakako. Ali, ako si drugar sa njima, tući će te samo po stomaku i tabanima – ne vide se masnice.

Udobno se smeštam u svoje sedište, praćen nasmejanim pogledima, kako bi ih Toma Nikolić nazvao, žutih ljudi. Dve Kineskinje su pored mene, još dve iza mene. I ispred, i pored, svuda gde pogledam – Kinezi.

Znali su Tarabići…

Ostvaruje se, dakle, proročanstvo Tarabića: “Ući će žuti ljudi u veliku čeličnu pticu, osmehivaće se belom čoveku i neće mu dati mira tokom čitavog leta, jer ima li šta lepše nego malo popričati sa nepoznatim saputnikom tokom podužeg putovanja.”

Ima! Gledati svoja posla. Razmišljati. Pročitati Vreme, NIN i Nedeljnik, koje sam poneo, i započeti novu knjigu, ali džabe kad se neodoljivo simpatični žuti ljudi na nemoguće lošem engleskom ubiše od priče sa mnom.

Stjuart dolazi do mene i daje mi čašu šampanjca i činiju sa grickalicama. Opa! Poklončić. Prijatno sam iznenađen i rado pristajem da se slikamo. Pristao bih i bez posluženja, ali svaka poznata ličnost će vam potvrditi – najlepši deo poznatosti je dobijanje stvari za džabe.

Žuti ljudi ne dobijaju ništa. Nisu poznati. Radoznalo gledaju u mene kako sa uživanjem srčem svoj šampanjac. Nudim ih grickalicama. “Vaj, vaj?”, pita ova do mene, pokazujući prstom prvo na neočekivano posluženje, pa onda na mene. U prevodu sa kineskog: “Zašto si baš ti, beli čoveče, dobio to, a stjuardese još nisu počele da nam dele piće i obroke?” Objašnjavam joj da sam tv zvezda u mojoj zemlji, da se bavim komedijom, i sve u tom stilu. Komšinica prenosi informacije ostalim žutima u avionu.

Ekskluzivna vest da putuju – ni manje, ni više – nego sa zvezdom (verovatno sam u tim gluvim telefonima postao i filmski superstar) podiže uzbuđenje žutih ljudi na maksimum. Redom se slikaju sa mnom, prilaze i oni iz daljih redova, uvaljuju mi i male žute ljude (decu) u krilo, može se reći da je to bio pravi foto sešn.

‘No Čajna… Sukorija!’

U trenutku dok ovo pišem, moja slava na Dalekom istoku nezadrživo se širi i raste. Legenda o nosatom belom čoveku koji je dobio posluženje u avionu pre ostalih putnika širi se Kinom.

Ali, onda – šok! Pitam ih odakle su tačno iz Kine, možda Peking? Jer, poznajem tamo jednog Lija, možda ga znaju…

“No Čajna, no Čajna… Sukorija! Sukorija!”

Samo bi čovek superiorne inteligencije poput mene uspeo da već nakon 10 minuta lupanja glave šta bi mogla biti Sukorija odgonetne da je reč o Južnoj Koreji. South Korea – Sautkoria – Sukorija.

“Oh… South Korea”, kažem. “South Korea good. North Korea not good.”

Oni odobravaju, kikoću se, tapšu me po ramenu i to me ohrabruje da nastavim.

“North Korea… Kim Jong-un… big rocket… H bomb… swoooooshhhh… boom! Not good. Booom… big bomb… katastrofa…”

I što se moje komšije u avionu više smeju, to ja sve glasnije i ozbiljnije mantram o raketama, bombama, katastrofama i eksplozijama.

Bombe kad vrijeme nije

Stjuart mi ponovo prilazi, ali ovoga puta nije nasmejan i ljubazan. Odlučnim glasom me upozorava da momentalno prekinem sa pominjanjem bombe (i to, podsećam, velike – “big bomb”) tokom leta avionom i naglašava da bi me još jedna moja efektna onomatopeja eksplozije mogla lišiti ne samo šampanjca i grickalica, već i slobode.

Iz klimatizovane zgrade aerodroma u Abu Dabiju izlazim napolje. Predveče je. Vrućina, sparina, kao da je neko fen usmerio na mene. U stvari, puno fenova sa svih strana. Iako sam već potpuno suv, nikako da ih isključe.

Boravak napolju, srećom, traje tek do ulaska u sledeći klimatizovan objekat. Ili u kola. Moji domaćini, naši ljudi na privremenom radu u Emiratima, takozvani gastosi, voze me ka Dubaiju. Dodaju mi pivo. Kažu, drži ga samo ispod sedišta ako neko slučajno pogleda u tvom pravcu.

Upoznaju me sa zakonima ove neobične zemlje. Čuj mene – zemlje… ovog peska, na kome su ni iz čega nikli bogati i prebogati Abu Dabi i, pre svega, taj misteriozni Dubai, kome smo svakim kilometrom i gutljajem piva sve bliži.

Nastaviće se…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Agencije