Zaboravljene priče o košarkašima SFRJ

Divac (lijevo) i Dražen Petrović (desno) su u Španiji bili predvodnici nove jugoslovenske generacije (Arhiva)

Piše: Zoran Čutura

Osobno sam podvukao debelu crtu ispod prošlosti, bila ona bolja, lošija ili samo drugačija… No, kad smo već na toj liniji, pokušat ću ponovo izazvati interes vraćanjem u još dalju prošlost. Za razliku od one nađene/ izgubljene fotografije – ovaj put vrlo svjesno. A na neke od događaja koji će biti opisani u osobnom i prilično maglovitom “flashu” ili nizu “flasheva” podsjetilo me dopisivanje s Australcem Toddom Spehrom, koji je prije godinu i pol tražio građu za pisanje knjige o pokojnom Draženu Petroviću, pa je tako naletio i na mene i uspio iz moje podsvijesti izvući davno zaboravljene priče.

Radi se o Svjetskom prvenstvu 1986. godine u Španjolskoj, ali ne o onoj čuvenoj polufinalnoj utakmici protiv Sovjeta, koju je reprezentacija izgubila (90:91) poslije produžetka, a nakon što je 50 sekundi prije kraja regularnog dijela imala plus devet, da bi potom Sovjeti dali tri “trice”. Tu se, mislim, nema više što dodati – u košarci se i takvi preokreti događaju, jednom u 100 utakmica, ali događaju se. Ni meni dosta stvari s te utakmice dan-danas nije jasno, pa nemam pravo soliti pamet drugima.

Zapravo, bizaran je bio i sam sastav reprezentacije koju je pokojni Krešo Ćosić odveo na SP – bilo je to čudno društvo, čija se dob rastezala u rasponu od sedamnaest godina.

Događale su se tad u Španjolskoj i druge bizarnosti kojih se nitko ne sjeća… Zapravo, bizaran je bio i sam sastav reprezentacije koju je pokojni Krešo Ćosić odveo na SP – bilo je to čudno društvo, čija se dob rastezala u rasponu od sedamnaest godina; od tinejdžera Vlade Divca, koji je bio prethodnica velike generacije na dolasku, preko nekolicine nas u srednjim dvadesetima do 35-godišnjeg Dražena Dalipagića, koji je, skupa s Rašom Radovanovićem, bio “posljednji Mohikanac” velike generacije na odlasku, a kojeg je valjda Krešo namolio da pomogne poslije debakla na prethodnom natjecanju – sedmog mjesta na Europskom prvenstvu u Njemačkoj. Dalipagić je već bio igrač kad je Divac tek prohodao…

Marcedes – kapetan bojnog broda

To šareno društvo pokazalo se dosta dobrom kombinacijom na terenu, a izvan terena, pak, držali smo se skupa u nekim malim skupinama – ja s Dankom Cvjetićaninom i Zoranom Radovićem, jer smo bili i generacijski i svjetonazorski bliski. I u tim smo skupinama “ordinirali” Tenerifima, gdje se igrala uvodna grupa. Mala šala s obzirom na suparnike, koji nisu bili “prvokategornici”. Tako smo se bavili i drugim aktivnostima, a ne isključivo košarkom. Jednu nas je večer vodstvo, a pomoćni trener Kreši tad je bio Duda Ivković, uhvatilo u noćnom izlasku i to cijelu ekipu osim dvojice (baš ne mogu reći imena) – a ta su dvojica ostala u hotelu igrati stoni tenis. Za lovu. Jedan od posljednjih je u hotel stigao naš centar, zagrljen s prvom ženom koja je postala kapetan bojnog broda u povijesti španjolske ratne mornarice, imenom Mercedes i visokom otprilike stodevedeset…

Na tim sam Tenerifima prvi put u životu igrao “crveno-crno” u casinu; za sitnu lovu, jedan žeton, jer krupne nisam ni imao. Kao ni većina reprezentativaca – socijalizam u vrhunskom sportu. “Druknuli” su nas – podrazumijeva se – novinari, pred čijim smo očima Zoran, Danko i ja iza ponoći ušli u taksi s hostesama, od kojih se jedna zvala Ima, a druga je imala neizgovorivo ime, pa smo je prozvali Nema. Ima i Nema. Pa sastanak, pa bla-bla-bla, pa ispiranje mozga, pa objašnjavanje ženi doma da “nije baš sve tako kao što piše u novinama”, stereotipi iz holivudskih filmova…

Zoran, Danko i ja iza ponoći smo ušli u taksi s hostesama, od kojih se jedna zvala Ima, a druga je imala neizgovorivo ime, pa smo je prozvali Nema. Ima i Nema.

No, prava se priča odvrtila tek kad smo otišli s Tenerifa i stigli u Oviedo, gdje se igrala međuskupina. Tamo smo sreli Argentince, koji su nam počeli namigivati, dizati palčeve i govoriti “quatro puntos, ha?”, a da nam ništa nije bilo jasno. Samo mala digresija o Argentincima – bili su visoki, vitki, zgodni momci, pravi frajeri, a talentom nisu nimalo zaostajali za njihovom najpoznatijom generacijom (Ginobili, Scola, Oberto, Nocioni, Prigioni…), samo što su bili nedisciplinirani i dezorganizirani, jer su bili odgajani u lokalnim klubovima, za razliku od nasljednika. Pobijedili su Amerikance, kasnije svjetske prvake, ali nisu mogli držati kontinuitet i raspadali su se kako je turnir odmicao. A u Argentini se govori španjolski, pa su mogli čitati španjolske novine na materinjem jeziku.

Uglavnom, u španjolskim se novinama pojavila informacija o tome da je “reprezentacija Jugoslavije silovala jednu od hostesa na Tenerifima” (da li svi, da li neki, da li netko, više se ne sjećam…). Pa opet objašnjavanje ženi doma da “nije baš sve tako kao što piše u novinama”. I opet sastanci i interne istrage. Prava istina bila je otprilike ovakva, riječ gore-dolje: Jedna se hostesa neke večeri sakrila u ormar u sobi Dražena Petrovića, koji je bio velika zvijezda, a kasnije je proglašen MVP-om natjecanja (“…da te mrze, a da ti se dive…”, Bregovićev stih odlično opisuje odnos Španjolaca prema njemu) i pričekala je da on dođe, jer je htjela nešto od njega – autogram, poljubac, dres… – nije ni bitno što. Dražen ju je izbacio iz sobe, a nešto kasnije se druga hostesa, ničim izazvana, poskliznula i pala na stepenicama, pa je zaradila četiri šava na laktu, da bi se te dvije priče spojile i nastala ona publicirana, o silovanju. Nije baš sve onako kao što piše u novinama. Ili na internetu.

Stojkova ‘banana’ kroz obruč

Vratimo se još malo na Tenerife – Cvjetićanin je na isteku poluvremena utakmice protiv Novog Zelanda (možda i Malezije…) pogodio šut sa svoje polovice terena, čime je dobio “Alfa Romeo” –  akcija koju je organizirao jedan od sponzora. “Alfa” je za nas tada bila… čudo kapitalizma, o kojem smo samo sanjali. Kako je bilo praktički nemoguće u realnosti tu “Alfu” dovesti u SFRJ, na licu mjesta se auto pretvorio u određenu količinu novaca i mnoštvo sponzorskih poklona. Jedini igrač koji je dobio pošteni bonus za brončanu svjetsku medalju.

Stojko Vranković je na jednoj od utakmica suparničkom igraču lupio “banana” kroz obruč. Znate ono, stajao je točno ispod koša i blokirao je tipa pružajući ruku baš kroz mrežicu i obruč, ne dirajući ama baš niša osim lopte. Suci su bili toliko šokirani da su pustili igru dalje dok smo se mi smijali, jer smo dobro poznavali Stojka i njegove mogućnosti, za razliku od sudaca.

Dražen je poslije utakmice u svlačionici zavapio, manje za nas, a više za sebe: ‘Nisam znao da li da ga zaobiđem ili preskočim!’

Izgubili smo utakmicu (60:69) u međuskupini od kasnijih prvaka, Amerikanaca, ali da smo nekim slučajem dobili Sovjete, da im nije ušla jedna od one tri “trice” u zadnjoj minuti ili da na terenu nije bio mlađahni Divac, koji je izgubio posljednju loptu ili da smo šutirali slobodna bacanja umjesto izvođenja lopte sa strane, što su tada pravila omogućavala, da u toj završnici nismo igrali podvarijantu dječijeg “tko se nije skrio, magarac je bio”, pa da posljednja lopta nije ni došla do Divca ili…, ili…, ili…, bili bismo pobjednici u drugoj međusobnoj utakmici. Nesumnjivo bismo bili svjetski prvaci.

Ma, samo jedan detalj – Dražena je tada čuvao Muggsy Bogues, jedan od najnižih košarkaša koje sam u životu vidio i najniži igrač koji je ikada čuvao Dražena. Visok je 160 centimetara i Dražen je poslije utakmice u svlačionici zavapio, manje za nas, a više za sebe: “Nisam znao da li da ga zaobiđem ili preskočim!” Adaptirao bi se, pripremio bi se… Ne potcjenjujući Boguesa nimalo, kasnije je imao dugu i uspješnu NBA karijeru, igrao je tamo 14 sezona.

Izvor: Al Jazeera