Zašto bi bilo bolje da je Hrvatska izgubila od Ukrajine

Hrvatska je pobjedom protiv Ukrajine osigurala baraž za SP u Rusiji (EPA)

Možda nitko nije tako dobro sažeo hrvatsku društvenu zbilju kao što je to neki dan učinio Joško Jeličić. Komentirajući stanje u Hrvatskom nogometnom savezu i nacionalnoj reprezentaciji, Jeličić je kazao otprilike ovako: “Ne možeš se ničemu nadati ako nisi na kavi s njima, ako nisi član HDZ-a ili ako im nisi zemljak. Normalnim putem ne ide.”

I zaista, ili si dobar s njima, pa visiš po restoranima, ili nemaš nikakvih moralnih načela, pa si se uvukao u HDZ, ili si jednostavno zemljak. Drukčije ne ide. I to ne samo u najpopularnijem sportu, o kojem je prvenstveno ovaj bivši nogometaš Hajduka i Dinama govorio, nego i znatno šire.

Želiš se zaposliti u javnoj upravi ili državnoj firmi? Čekaj, tko te preporučio? Ovi s kave, iz HDZ-a ili zemljaci? Najbolje sve troje. Ako nije nitko od njih, iskreno će ti se smijati iza leđa na naivnosti, čak i gunđati jer im bezveze oduzimaš vrijeme. Kako u nogometu premreženom interesno-političko-rodijačkom vezom, koja, evo, već dvije i pol decenije vuče konce vrteći milijune eura na naganjanju lopte između dva gola, tako i u bilo kojem drugom segmentu društva.

Pijun u rukama moćnijih

Savez vodi Davor Šuker, nekad možda ponajbolji svjetski nogometaš, a danas tek pijun u rukama moćnijih i čovjek koji društveni status potvrđuje putovanjima od nemila do nedraga nastojeći se što manje baviti svojim poslom. U Izvršnom odboru, opet ćemo citirati Jeličića, nema nijednog nogometnog stručnjaka. Sve sama sitna boranija, buljumbaši skupljeni s kolca i konopca, koji u normalnim zemljama i normalnim okolnostima ne bi imali ni za kartu za nogometnu utakmicu, a ovdje žare i pale, vedre i oblače po vlastitom ćeifu i naredbama vrhunskog božanstva, nedavno propucanog Zdravka Mamića.

Posljedica je da hrvatska nogometna reprezentacija, nekad neupitni simbol nacionalnog okupljanja, više nije poželjna ni u jednom gradu, osim u Slavoniji, koja – kako je to netko zgodno primijetio prije koji dan – i tako bolesno vapi za barem malo pažnje, pa čak i kad im je pruža ova krim-družina. Ono što se jučer činilo nemogućim danas je, eto, postalo pravilo, pa ovom putujućem cirkusu zvižde gdje god da se pojavi ili se, pak, nogomet gleda šutke, u kazališnoj atmosferi, kako se to pogrešno zna usporediti.

Tako je to kad najbolji nogometaš i uzdanica slavnog madridskog Reala Luka Modrić na suđenju bivšem mu šefu, rečenom Mamiću, doživi potpunu amneziju, pa zaboravi na sve ono što je nedugo prije ispričao istražiteljima. Ne ide to, Luka, tako, možeš ti biti najbolji sto puta, može te France Football ili tko sve već ne proglasiti tisuću puta za najboljeg vezista svijeta, ali narod ne možeš prevariti. Možeš jednom, dvaput, treći put prodati lažnjak, ali da će ti svaki put uspjeti nemoj se nadati.

Sve podsjeća na događaje s Ivicom Todorićem

Cijela ta “nogometna situacija” zapravo sve više podsjeća na ovo što nam se događa s Ivicom Todorićem i njegovim Agrokorom. I Todorić je u suradnji sa sličnim društvom, koje je upropastilo i rasprodalo Hrvatsku, dva desetljeća prodavao lažnjake i druge jeftine finte da bi se na kraju predriblao i s loptom završio u autu. I oni su, po onoj Jeličićevoj “ili si na kavi s njima, ili si član HDZ-a, ili si zemljak”, razdijelili društvene firme kao da su im djedovina, skupili milijune u džepove, pa sada glume lude kad račun dolazi na naplatu, želeći ga, po navici, proslijediti građanima. A račun je u ovom slučaju priličan – gotovo da doseže tri milijarde eura, što je šestina ionako tankog bruto društvenog proizvoda Hrvatske, iz kojeg se isplaćuju sve one silne plaće “rodijacima” i poticaji “gospodarstvenicima”, ali i mirovine radnicima.

Možda nam tako i treba. Šutjeli smo i gledali kako nas kradu, pa nemamo ni prava očekivati bolje. Ako si ih navikao da si takav, odakle ti uopće ideja da se preko noći stvar promijeni i da te kao građanina počnu ozbiljno shvaćati?

Zato je možda bolje da sve propadne, pa da – dok se još može – krenemo ponovno, i s nogometom i s državom. Ali, ovog puta drukčije. Ne, kao dosad, široko zatvorenih očiju, u nadi da će i nama pasti koja mrvica s pretrpanog lopovskog stola kako bismo i mi postali dio umrežene sheme.

Zato je baš šteta što je Hrvatska sinoć pobijedila Ukrajinu i dočepala se mogućeg prolaza na Svjetsko prvenstvo u Rusiji baš kao što je šteta i što su oni koji su doveli Agrokor do toga da mu nestanu tri milijarde eura i dalje na slobodi. Sve je to dio iste, tužne hrvatske priče.

Izvor: Al Jazeera