Oglasi

Zašto Cedevita luta, a Zvezda niže evropske uspjehe

Zvezda ima tim, a Cedevita ima grupu igrača. Zvezda ima sistem i model igre, Cedevita ovisi o trenutnoj inspiraciji pojedinca.
Cedevita se kocka dovođenjem stranih igrača, piše autorEPA

Namjestim se udobno pred TV-om, supruga je vani – i krenem gledati utakmicu Albe i Cedevite. Gosti iz Zagreba odlično krenu, dođu do dvoznamenkaste prednosti, pa se već kod prvih rotacija igra poremeti, domaći ih do poluvremena stignu, početkom nastavka i ozbiljno prestignu, do kraja je bilo minus šesnaest, taman na razini temperature kakva se u Hrvatskoj očekuje idućih dana, a ja sam uspio pogledati i malo ostalih utakmica koje su se igrale, i fragmente sitcoma na drugim programima.

Epilog – Cedevita je na čistih 0-3 u drugoj fazi Eurocupa, s teoretskim šansama da prođe skupinu, i to uz intenzivno uključivanje mašte. Vrijeme je za sumiranje njihove europske sezone, rekoh sam sebi.

Osnovna teza jest: ovaj klub se u najvećoj mjeri financira privatnim kapitalom, i nitko im nema pravo nešto posebno prigovarati, jer se u Hrvatskoj prigovori na račun sporta ionako svode na način trošenja proračunskog novca. To u sportu dominira kao pogonsko gorivo, ali je to već prežvakano, tako valjda mora biti, tako će i ostati…

Cedevita nije privatni klub, ali ne funkcionira prema modelu lova vaša, ideje moje, kakvim funkcionira ogromna većina ostalih. No, kako se bave javnom djelatnošću, i to onom koja me poprilično zanima, na analizu valjda imam pravo.

Cijena pobjede

Ući u drugu fazu Eurocupa i tamo ispasti u društvu dva španjolska kluba i jednog njemačkog – a sve su to klubovi duže i bogatije tradicije od Cedevitine – nije nikakva sramota. Makar je u datom sustavu bilo gotovo pa nemoguće ispasti još u prvoj fazi natjecanja… Za to im je bilo potrebno – prema mojoj procjeni – neka dva milijuna eura.

Ta se cifra odnosi isključivo na plaćanje igrača, i u nju ulazi i novac kojim se plaćaju i igrači dovedeni za igranje nacionalne lige u čudnovatom sustavu natjecanja implementiranom uoči aktualne sezone. Ni puno, ni malo… Imala je Cedevita i skuplje momčadi, recimo onu koju je u sezonu 12/13 uveo, pa potom odustao, Božo Maljković. Tad su bili na barem tri milijuna.

Poanta priče – ili barem jedna od mogućih poanti – su riječi Jasmina Repeše, čovjeka koji je doveo Cedevitu do prve nacionalne titule, pa otišao u Milano po velik novac. Kad je odlazio, rekao je kako je Cedevita sad 'na raskršću'.

Ili će se zadovoljiti osvajanjem domaćih trofeja i kompetitivnošću u regiji, ili će učiniti korak dalje, i pokušati biti kompetitivna u Europi, među velikim španerima. To je doista ogroman korak, da se razumijemo, pokušati parirati španjolskim, ruskim i turskim klubovima. Ali, to uredno uspijeva regionalnom konkurentu Zvezdi – malo iza polovice euroligaške sezone u krugu je onih koji bi trebali proći u doigravanje creme de la creme europske klupske košarke. Ispred Efesa, Barce ili Maccabija. No, na to ćemo još doći malo kasnije.

Strani igrači

One je riječi Repeša plasirao prije godinu i pol, a da se u međuvremenu Cedevita još nije odlučila kojim će putem dalje. Jasno, cijela ova analiza gubi smisao ako je kompletan klub, kompletan sportski pogon, u službi marketinga korporacije – jedan komunikacijski kanal prema potrošačima u koji se ulaže onoliko koliko bi se ulagalo u marketinške kampanje vođene drugim načinima, putem televizije, radija, interneta, jumbo plakatima, danas barem ima stotinu načina za promoviranje proizvoda. No, pokušat ću se držati sporta…

U tih godinu i pol dana, dakle, društvo iz Cedevite luta u potrazi za modelom kojim će nastaviti nakon što su se stabilizirali kao najbolji hrvatski košarkaški klub. Imaju ogroman problem u tome što je naša baza igrača postala užasno mala, i moraju dovoditi strane igrače. A u dovođenju stranaca pokušavaju – oprostite na izrazu – i stisnuti i p..nuti, pokušavaju i uštedjeti i dobiti kvalitetu. Pojednostavljeno – kockaju se. Teško to ide… Pa tako sad u rosteru imaju Jamesa, Boatrighta, Musu, Shurnu i Begića.

Kroz klub je prošao Jackson, sezonu je tu počeo i Stockton, na ugovoru je još i Hopson – super mu je tu, nikud mu se ne ide, makar ne računaju na njega čak ni u drugoj momčadi -, a višegodišnji ugovor potpisan je i s Dukanom, da bi čovjek nekud nestao. Dukan jest domaći igrač, ali mu je dolazak u Cedevitu bio i prvi izlazak na europsku scenu, jer je odrastao u SAD. Jedan, dva… devet igrača! Za neigranje se u Cedeviti dobija, opet moja procjena, između stotinu i stotinu i pedeset tisuća po sezoni. Što je puno – puno je.

Objektivni problem jest – rekoh – nepostojanje domaćih igrača koji bi zadovoljili kriterije europske Cedevite, a mogu se dovesti autoritetom financija i europskih natjecanja kao 'izloga', ali klub se a) ponosi omladinskim pogonom i trenažnim centrom u kojem se kale, a da iz omladinskog pogona nikog ozbiljnog još nisu uveli u seniorsku momčad i b) olako su se odricali vlastitih igrača (recimo Buva, trenutno u španjolskom Bilbau), dovodeći igrače koji se nisu pokazali kvalitetnijim alternativama.

Nešto o Zvezdi

Idemo sad malo na Zvezdu… Ako sam dobro informiran, Zvezdin se budžet vrti oko pet milijuna eura, a njihovi najplaćeniji igrači su negdje iznad pola milijuna – što je startna prednost u odnosu na Cedevitu. Paušalno – tri milijuna čine razliku između trajnog boravka u Euroligi i ispadanja u drugoj fazi Eurocupa, između dominacije u regiji i obitavanja u vrhu regionalne košarke. No, to nije baš sasvim točno…

Zvezda se, ipak, puno uspješnije nosi s puno bogatijima od sebe no što se Cedevita nosi sa Zvezdom… Zašto? Po meni, a prema onome što sam tijekom sezone vidio – Zvezda ima momčad, a Cedevita ima skupinu igrača. Zvezda ima sustav i model igre, Cedevita ovisi o trenutnoj inspiraciji pojedinca. Zvezda ima dva stranca, i naturaliziranog Jenkinsa, više mi se ne da prebrojavati one Cedevitine.

I tu negdje, a ne samo u novcu, valja tražiti razloge za uspjeh. Trener Zvezde Radonjić njeguje prepoznatljiv stil igre, još iz Budućnosti; davnih dana znao sam mu prići nakon gostujućih utakmica u Zagrebu, još na terenu, i kazati 'igrate odličnu košarku' bez obzira na rezultat. Taj stil će, očito, puno lakše provesti u djelo domaći igrači, s kojima se trener puno bolje razumije i koji će se puno lakše identificirati sa sredinom u kojoj igraju, nego stranci koji su došli uzeti novac i nabiti si brojke potrebne za daljnju (pre)prodaju.

Zvezdu je, na kraju krajeva, ove sezone u Euroligi tri puta  gledalo više od petnaest tisuća ljudi, Cedevitu su u pet domaćih europskih utakmica gledala ukupno 4.872 gledatelja. Veća razlika od ona tri milijuna, nije li? Košarka se, ipak, u prvom redu igra zbog gledatelja – to bi po meni bila neka esencija sporta. Ili sam zaostatak iz nekog prošlog, svršenog vremena s ovom tezom?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.