Zašto je rudar nasmijan, a kadrovik namrgođen?

Ljudi opušteni, kao da su na godišnji odmor krenuli, a ne u tamu, znoj i beskrajno lopatanje (EPA)

Piše:  Ajdin Hasanić

Sinoć, kasno nekad, dobih poziv da budem fotograf na setu snimanja za novi spot hora Rejjan. Kako navedoše, kroz video-spot, žele dokučiti ljudima koliko je potrebno napora, odricanja i truda fizičkog radnika, kako bi obezbijedio sebi sredstva za posjetu muslimanima najčasnijem gradu – Mekki, te obavio hadždž. Prihvatih poziv da budem fotograf. Kontam, prošao sam pola svijeta, ništa plaho mi neće biti zanimljivo u rudniku, ali eto, usluga prijatelju je usluga prijatelju.

Grdno se prevarih. Radni dan mi poče vrlo rano, skokom klanjah sabah, spremih opremu i zaputih se prema Zenici u posjetu rudniku Raspotočju, gdje nas je čekala ostala ekipa.

Pri ulasku u rudnik, ostavismo bitne podatke, u slučaju da nam se, ne daj Bože, štogod loše dogodi. Oblačeći rudarska odijela, uspjeli smo se upoznati s radnicima koji su se vraćali sa smjene.

Iako su vidno iscrpljeni i umorni, ti ljudi ne skidaju osmijehe se lica!

Odmah sebi u mislima napravih paralelu sa gospođom sa studentske službe, čije radno vrijeme u klimatizovanom prostoru ne prelazi četiri sata, a koja je vazda onako, tersli namrgođena i nevoljna. Pobogu, ovi su ljudi proveli osam i više sati pola kilometra pod zemljom, u uslovima koje ću kasnije da spomenem, i uprkos tome, njihovi osmijesi blistaju!

Poželješe nam sreću. 

Nakon što smo obukli odijela, uputiše nas u prostoriju u kojoj ćemo imati kratku obuku prije ulaska u jame. Nadzornika smjene smo pozorno slušali dok je pričao o situacijama koje se nerijetko dole dešavaju.

“Ima raje, radi po 15 godina, ne desi mu se ništa. Ljetos, dođe mladić, kršan, jak poput stijene. Mi se obradovali, kontamo, biće nam lakše dole, u utrobi Zemlje. Poginuo je četvrti dan na poslu, nije mogao da izdrži pritisak, šta li. Srčani ga opalio. Eh, da nastavimo, lampe aktivirate tako što ćete..”.

[Ustupljeno Al Jazeeri]

Bio sam dole svega nekoliko minuta. Osjećao sam se zarobljen. Brže-bolje napravih nekoliko fotografija Nikonom (mobilni telefoni su zabranjeni dole) te zamolih uljudnog čikicu da me lansira čim prije na površinu.

“Sve je dobro dok se ne oženiš. Zapravo, devera žena, razumije. Problem su djeca. Djetetu je teško reći ‘nemam.’ Dijete hoće marku-dvije, da može sebi kupiti užinu u školi. Jedan od rudara se ljetos gadno povrijedio. Godinu dana krpio rane, pa se vratio. Nema gdje, kaže. A sve desetke na fakultetu im’o.. tuga prijatelju moj, tuga. “ – ispriča mi jedan od rudara dok smo se uspinjali prema površini.

Izlazim iz rudnika, a dio svog srca i duše ostavih dole, sa onim dobrim ljudima. K’o što je moja majka rahmetli znala reći za kadaif; “I suh i mokar u isto vrijeme”, takav I ja bijah. I sretan i tužan istovremeno. Sretan, jer ponovo vidim svjetlo dana (iako sam, napominjem, dole proveo samo nekoliko minuta), a tužan zbog patnje i uslova s kojima se ljudi nose. Na usnama mi osta’ dova Gospodaru da dobrim rudarima olakša situaciju. Amin!

Izvor: Al Jazeera