Oglasi

Zašto je Sarajevo zaboravilo Mirzu Idrizovića?

Idrizović je hroničar, zapisivač, zaljubljenik, mistifikator Sarajeva, njegov dobri duh i branilac.
Zapisi Mirze Idrizovića svjedočanstvo su o životu u opkoljenom SarajevuAl Jazeera

Malo je kultura koje su toliko beznadno autistične kao bosanskohercegovačka i koje toliko tvrdoglavo šute o onome o čemu bi se uvijek trebalo govoriti bez straha i zadrške. U tom svijetu mistificiranja i mitologiziranja djelovati kao umjetnik uvijek je značilo nositi teško i nerazumljivo breme, a bojazan da će govor o poetičkim nadahnućima i estetskim naumima biti osporavan, ismijavan i omalovažavan proizveli su kulturu krajnje siromašnu razmišljanjima o motivima umjetničkog stvaralaštva.

Bosanskohercegovačka kultura ima toliko malo autentičnih zapisa u kojima su njeni umjetnici pisali o svojim dilemama, toliko malo refleksija u kojima se nastojalo osvijetliti društveni kontekst ili svjedočiti o političkim zbivanjima da se ponekad čini da je autocenzura jedan od rijetkih zajedničkih motiva koji bi se mogao naći u djelu gotovo svih umjetnika koji su stvarali u tom veličanstvenom i složenom "tamnom vilajetu".

Upravo je to razlog zbog kojeg knjiga dnevničkih zapisa režisera Mirze Idrizovića Spomenar ima toliku važnost u bosanskohercegovačkoj kulturi. Njena refleksivnost u vezi sa životom i stvarnim događajima i njena autentična dokumentarnost nisu samo obično svjedočanstvo o mukama čovjeka u opkoljenom Sarajevu – to je neobično iskren uvid u razmišljanja čovjeka čiji je filmski i pripovjedački talent snažno oblikovao bosanskohercegovačku kinematografiju. Idrizović je bio režiser koji je u svom radu estetiku filmske naracije nerijetko podvrgavao potrebi da se stvarnost predstavi u što izvornijem i netaknutijem obliku, pa se i knjiga njegovih ratnih zapisa mora shvatati kao vrsta produžene filmske naracije, u kojoj je autor još jednom dokumentaristički precizno predstavio stvarnost svog svijeta.

Sarajevo kao trajna opsesija

Baš kao i kod Hajrudina Šibe Krvavca, s kojim je godinama drugovao i sarađivao, i kod Idrizovića je Sarajevo bila velika, opsesivna tema njegovog djela. Kao jedan od najznačajnijih predstavnika sarajevske dokumentarne škole i možda najznačajniji televizijski autor jugoslavenskog kulturnog prostora, Idrizoviću je Sarajevo bilo, u umjetničkom smislu, polazna tačka i konačno mjerilo njegovog filmskog rada. Ta će se opsesija ispoljiti ne samo u njegovoj predanoj odluci da fabule svojih mnogih i najznačajnijih filmskih priča situira u Sarajevo nego i u životnoj odluci da ne napusti Sarajevo tokom njegove dugotrajne i mukotrpne opsade. A ta nehumana, divljačka i surova opsada bit će tema svih njegovih dnevničkih zapisa jer Idrizović ne samo da nije napustio svoj rodni grad nego je, odlučnošću pasioniranog dokumentarista, onog trenutka kad mu je filmska kamera bila uskraćena kao sredstvo bilježenja, počeo zapisivati sva ratna zbivanja.

Njegova knjiga najzaokruženije je svjedočanstvo o životu u opkoljenom gradu, u kojem njegovi stanovnici, obesmišljene egzistencije i lišeni osnovnih životnih parametara, nastoje održati u životu privid normalnog življenja. Na stranicama njegovog intimnog dnevnika pojavljuju se poznata lica prijeratnog sarajevskog kulturnog života, ali izobličena i u grču bijede i materijalnog siromaštva. Tonom punim iskrenog žalovanja Idrizović bilježi svoju i nesreću bliskih ljudi, zapisuje promjene koje primjećuje na njima, uvijek slavodobitno poentirajući kako svi ti užasi nisu uspjeli promijeniti njihove duše, niti su ikad mogli osporiti njihovu ljudsku dobrotu i poštenje.

Posebno su potresne slike tih skromnih i danas zaboravljenih filmskih i televizijskih ljudi, koji su umirali sami i u bijedi, pogibajući od snajperskog metka, gelera granate ispaljene na grad, ili su se smrzavali u očaju svoje zaboravljenosti i osuđenosti na nevidljivost. Idrizović bilježi svaki detalj do kojeg može doći, zapisuje svaku ljudsku priču, svjestan da će upravo njegova "priča" jednog dana biti možda jedino sjećanje na grad u umirućoj agoniji. No, uporedo s tim dokumentarističkim zapisima iznosi i svoja zapažanja o ljudima, filmovima, knjigama i umjetničkim projektima, sklapajući tako knjigu koja nadilazi ljetopisno-hroničarsku vrijednost. Idrizovićev Spomenar knjiga je refleksivnih zapisa o vlastitim poetičkim izvorima i podsjetnik s koliko je organskog žara intelektualna kultura prijeratnog Sarajeva bila uključena u evropska umjetnička zbivanja.

Metafizička topografija antifašizma

Pomalo lamentirajući nad životom koji je s toliko vlastite punoće bio oslonjen na "duhovni Pariz", Idrizović se prisjeća te užarene atmosfere grada u kojem je bivanje umjetnikom značilo živjeti život bez kompromisa. I onda u taj svijet pomalo dekadentne i avangardne usplahirenosti dolazi najgori mogući rat, agresija na grad, kojoj su izvorište ogoljeni fašizam i nabujali etnički nacionalizam. Gledajući tim razgoropađenim nemanima u lice, Idrizović počinje uspostavljati sasvim smislene intelektualne i duhovne paralele, koje se protežu geografski i kroz vrijeme i u kojima se Sarajevo smješta u sami centar metafizičke topografije antifašizma.

Stoga ne smije čuditi što se na mnogim mjestima Idrizović poziva na Andréa Malrauxa, što podsjeća čitaoca na njegovo djelo i njegov beskompromisni život, jer se i sam ponekad osjeća kao član antifašističkog pokreta otpora. Pa iako nije vojnik u uniformi, ne sjedi u stanu skrštenih ruku, čekajući da sloboda jednostavno dođe. Naprotiv, uključuje se u odbranu grada noseći u taj nepošteni rat svoje najjače oružje – pripovjedački talent i ogromno televizijsko i filmsko znanje. U toj borbi nastaju dokumentarni filmovi koji su bilježili tragediju opkoljenog Sarajeva, a sam režiser kao najuspješniji izdvaja film MGM – Sarajevo, koji je radio u koautorstvu s Ademirom Kenovićem, Pjerom Žalicom i Ismetom Nunom Arnautalićem za legendarnu producentsku kuću Saga.

U tim ratnim zapisima Idrizović se kroz intimne i stilski prefinjene reminiscencije prisjeća prijeratnog života i ljudi s kojima je drugovao i sarađivao u filmskom i televizijskom poslu. Na mnogo mjesta spominje Zuku Džumhura i njihov serijal putopisnih reportaža Hodoljublja, ne propuštajući priliku da iz tmine zaborava izvuče detalje koji najplastičnije oslikavaju prirodu tog nemirnog putopisca. I dok ga dio prostačke bosanskohercegovačke kulture pamti kao pijanca i boema, Idrizović se prisjeća Zukine neviđene inteligencije, renesansnog znanja i surove poslovne metodičnosti. U Idrizovićevim sjećanjima Džumhur se pomalja kao figura nekog starovjekovnog učenjaka, koji bogato intelektualno znanje neprekidno pretvara u neposredno životno iskustvo.

U toj knjizi najmanje je spomena strašnih svjedočanstava o filmovima po kojima je Idrizović i postao poznat u bivšoj Jugoslaviji. Tu i tamo neko sporadično podsjećanje na neki slučajni susret u Puli, na filmskom festivalu, koji je, kako se može iščitati iz tih stidljivih spominjanja, nekad bio središte Idrizovićevog imaginarnog svijeta, i tek poneko spominjanje naslova svojih filmova. Idrizović je žrtvovao vlastitu prošlost kako bi sa što više pažnje bilježio stvarnost ratnog Sarajeva, svjestan u nekoj još nedefiniranoj dubini svog bića da je to najvažniji dio odbrane grada i njegove slobode. Jednom kada se užasi razaranja završe, u šta je Idrizović vjerovao snagom vjerskog preobraćenika, samo će njegov i rad njegovih kolega svjedočiti o strahotama preživljenog i zato u njegovim zapisima gotovo nije bilo mjesta za razmišljanja o filmovima iz prošlosti.

Jedinstvenost Mirisa dunja

U jednu ruku to je i nepravedno jer bi danas razmišljanje o starim djelima ili prepričana anegdota sa snimanja Mirisa dunja ili Azre, ili, još ranije, Rama za sliku moje drage djelovale čarobno i mistificirajuće. To bi bile uspomene oko kojih bi bosanskohercegovačka kultura mogla graditi vlastiti kinematografski mit. U tom narativu, koji bi morao biti sačinjen od ozbiljne hermeneutičke analize i ispoljavanja cjelovitih impresija, Miris dunja stajao bi kao poetički vrhunac Idrizovićevog filmskog izražavanja jer je baš u tom filmu uspio na vizuelno najzaokruženiji način ispoljiti dramatiku života u Sarajevu.

Razumijevajući da se priča o nacističkoj okupaciji, progonu Jevreja i bujanju kolaboratorskog društva može prikazati samo oslikavanjem suprotstavljenih porodičnih odnosa, Idrizović je u Mirisu dunja predstavio ono što niko drugi nije uspio tako snažno – sukob dva svijeta, onog koji nestaje i koji je utjelovljen u Hamdibegu, i onog koji nezaustavljivo dolazi i koji predstavljaju dva brata, Mustafa i Ibrahim. Taj nadolazeći svijet dvostruk je po prirodi i načinu na koji želi ovladati zbiljom i tek će u samožrtvovanju glavnog protagonista Mustafe postati jasno koliko je napredak utemeljen na goloj racionalnost zapravo samo običan mit.

Mirza Idrizović autor je niza dokumentarnih portreta nekih od najznačajnijih bosanskohercegovačkih umjetnika i jedan od najplodotvornijih bosanskohercegovačkih televizijskih autora i režiser sedam dugometražnih cjelovečernjih filmova. Njegov narativ o Sarajevu proteže se kroz nekoliko izražajnih medija, završavajući se u knjizi koja je bilježila zbivanja u Sarajevu u trenutku kad je grad bio na najnižoj tački svog povijesnog kretanja. Idrizović je hroničar, zapisivač, zaljubljenik, mistifikator Sarajeva, njegov dobri duh i branilac, pa je zato čudno što ga je taj grad zaboravio, kao i njegovo bogato i raznovrsno djelo i plemenitu žrtvu. Teško je odgonetnuti koji su razlozi takvog ponašanja. Možda je jedna od presudnih činjenica to što je bilježio događaje jednog prefinjenog grada, osjećajne i kosmopolitske metropole, mjesta koje današnji nacionalizam svim silama nastoji zaboraviti.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.