Zašto nema Principovih stopa

Zašto više nema stopa Gavrila Principa? Petama izlivenim u beton ne određujemo ga ni kao besprizornog ubicu ni kao heroja i osvetnika. Rođene rukama Voje Dimitrijevića, one su umjetničko djelo.

Historija se uči i tako što staneš u stope, istegneš ruku u visini ramena, ispružiš kažiprst kao da je revolverska cijev, zategneš nad njim palac kao da je horoz i zaškiljiš kao da nišaniš. Ništa te tako silovito neće vratiti u taj Vidovdan koji će najaviti prvu svjetsku klaonicu.

Osjetit ćeš kako ti se nad glavom krûnē stoljeća i kako ruka više nije u tvojoj vlasti već u službi čistog proviđenja. Kako drugačije objasniti da je taj automobil zastao baš tu, tri koraka od tvoje pištoljske cijevi? Kažiprst, obrubljen oko gvozdene bradavice, grči se sam, po čudnovatim zakonima pamćenja tijela.

Uči se historija i tako što se zavališ na stražnje sjedište automobila. Svom dubinom mašte zamisliš da si Habsburg, koji treba pokazati da se ne boji mračnih slavenskih sinova. Baciš pogled udesno i u toj masi vidiš nervoznog mladića čije kretnje, kao pogrešno odsviran ton, odskaču od uobičajenih pokreta svjetine poredane trotoarom. Dok se Potiorek izdire na vozača “Plan je izmijenjen! Ne u ovaj uski sokak!”, postaješ svjestan da si upao u stupicu poput prognane zvijeri.

Vrisak u nišan

Ti, najstrastveniji svjetski lovac, koji je već u devetoj godini ubio prvu životinju, ti, nepogrešivi strijelac, za kojim se po evropskim dvorovima šapuće da može pogoditi novčić bačen u zrak, ti, kraljević koji je ubio 274.889 životinja plus 13 losova u Švedskoj, ti, nemilosrdni terminator peradara, koji je za jedan dan u Velsu ustrijelio 281 fazana i još toliko pataka, ti, veliki putnik, koji se s puta oko svijeta vratio s 37 nadutih kovčega punih lovačkog plijena, ti si, Franjo Ferdinande, evo, ovdje, u ovoj balkanskoj zabiti, od lovca zakoračio u lovinu i vrisnuo u nišan.

Trga te vreli udarac u vrat. Dok se mračne zavjese nadvijaju na nebosklonu, moliš Boga da prosvijetli tog derana, pa da poštedi ženu pored tebe i u njoj plod tvoje krvi. U strašnom kolovrtu slika mora da si vidio nadvojvotkinju Izabelu od Austrije, koja te, pokušavajući ti namjestiti kćer Mariju Kristinu, dovodi svojoj dvorskoj dami. Eh, kad bi je posljednjim damarom mogao prihvatiti za ruku…

Poput ringišpila, u stravičnom magnovenju, okreću se godine tajnog dopisivanja s njom. Kuglica vaseljenskog ruleta zaranja u truplo onog dana kad si zaboravio medaljon. Izabela ga nestrpljivo otvara, iščekujući sliku svoje kćeri. Vrišti, izbezumljeno. Iz medaljona se smiješi Sofija Chotek. Kakav skandal!

Ali tek prvi zbog ove žene, koja i u smrt vjerno ide za tobom dok iznad vas, sad otkinuta od svijesti prekrivene mrakom, lebdi razglednica s fotografijom palače Belvedere, pod kojom si napisao: “Ovo će biti naš dom u Beču”. Tvoja posljednja želja mrzne u ukočenom tijelu. Samo kad bi mogao još jednom pomaći usne, sigurno bi izustio: “Položite nas u jedan grob.”

Zašto je nije poštedio? To pitanje ječi u grudima historije. Postaviš li ga sebi dok stojiš u tim stopama i ciljaš u zamišljenog princa, osjetit ćeš na tren kako ti ruka drhti. Spoznat ćeš tad ono što ni u jednom udžbeniku nije zapisano: i Gavrilu je, kada su se sudarili pogledima, ruka morala zadrhtati. U nemjerljivom prostoru te sekunde sigurno je poželio pokloniti se hrabrosti mrskog kraljevića, koji kao da se vratio samo da bi njega, kukavnog poštarevog sina, pogledao u oči.

Vremenska kapsula

Od tog pogleda streseš se kao da zbacuješ sa sebe historijsko inje. Taj nesvjesni trzaj cijelog tijela u kažiprstu se pretvara u grč. Svijest se sva predaje unutrašnjoj inerciji i ti ničim više ne vladaš. Kao iz daljine, odjekuju revolverski pucnji.

Dok grčiš prste oko ampule cijanida, svjestan si da danas ne možeš ispiti smrt. Naknadno shvataš da si se produžetkom vlastitog života htio kazniti: struhnut ćeš u bajbocima samo zbog toga što nisi imao hrabrosti zaustaviti kažiprst kad je ruka ponijela cijev prema Sofiji Chotek.

Tvrdili su da je hladnokrvno pucao znajući da je trudna i da mu je meta bio mogući nerođeni nasljednik. Govorili su: “Heroj, a ne ženoubica!” Ali u trenu dok ti je pištolj divljao u ruci znao si da je taj čovjek, koji je pokazao neviđenu hrabrost, zaslužio da poštediš ženu koju je toliko volio da je zbog nje bio spreman baciti krunu. Samokažnjavanje, a ne strah od smrti, učinilo je ampulu beskorisnom.  

Dok sa svih strana dobuju udarci po tebi, otvaraš oči i streseš se. Izranjaš iz bunara vjekova. Ponovo si ovdje, u sadašnjosti, na svjetlu dana. Stojiš u Gavrilovim stopama s ispruženom rukom, koja kažiprstom puca po prolaznicima. Oni ti odgovaraju smiješkom, ne shvatajući da taj znoj koji te čitavog oblio nije od vrućine već od vremenske kapsule koja te čas prije ispljunula. Ti im odgovaraš blesavošću sa svog lica, kao da si, evo, sad pristupio iz nekog drugog vremena. Kakva lekcija!

Zašto nema Gavrilovih stopa, pitaš se, gledajući grupu đaka koji nikada neće stati u njih i osjetiti duboko bȉlo tog sudbonosnog 28. juna 1914, kada je, pred skromnom balkanskom slastičarnicom, najveći evropski lovac postao lovina, a tuberkulozni 20-godišnjak, s pogledom “vuka na slobodi”, osvetnik cijelog jednog naroda.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera