Piše: Nataša Gaon Grujić
Silno se trudim da me rat što manje određuje. Pokušavam pobjeći od definisanja vremenskih okvira u prije i poslije rata, ali, ne ide. Neki ratni događaji se, ipak, upletu, nepozvani uvuku u skoro svaki moj dan. Jučer sam kupila mlijeko za tijelo. Slažem se nebitna informacija, ali ja sam se , odmah, sjetila koliko sam se obradovala kada smo tokom rata dobili paket od naših prijatelja iz Makarske.
U kutiju od cipela složili su ono što su mislili da nam najviše treba, a ja sam se najviše obradovala kada sam vidjela mlijeko za tijelo. U principu nije bio bitan sadržaj paketa, bilo je bitno da neko misli na nas. Da nas neko razumije. Da neko reaguje na ono što se tada dešavalo.
U prvim mjesecima našeg života bez struje i vode, sa stalnim granatiranjem, česti su bili komentari :“ Ne može ovo svijet gledati!“, „Moraju reagovati!“ „Ovo se dešava u srcu Evrope!“ i ovdje ću se zaustaviti. Dugo je trebalo da svijet reaguje, a to što smo dio, kao, civilizovane, kulturne, pretjerano nadmene Evrope nije nam puno pomoglo.
Lakši sadržaj
U Keniji se desio masakr. Somalski teroristi ubili su 148 mladih ljudi. Gledali smo, tada, vijesti, gledali u prestravljena lica ljudi ispred univerziteta u Garissi. Oni tada nisu znali koliko je mrtvih? Nisu znali gdje su im najbliži? Nakon toga smo vidjeli stravične fotografije tijela ubijenih. Čuli smo kako su studente razdvajali i tako određivali njihov nastavak života ili njihovu smrt. Zvuči poznato zar ne?
Šta je svijet uradio? Ništa. Osudili su napad.
Mi smo promijenili kanal, brzo pobjegli od stravične fotogafije i potražili lakši sadržaj, jer dosta je nama naše muke, još moramo i tuđu gledat’?!
Da li su u bilo kojem gradu ljudi izašli na ulice i rekli – JA SAM STUDENT IZ KENIJE! Da li su se svjetski lideri okupili na jednom mjestu da daju podršku ovoj zemlji, porodicama ubijenih? Nisu, jer to se desilo u Keniji, to se desilo u Africi, oni su, zamislite, crnci, pa su valjda i njihovi životi manje vrijedni?
U Siriji bjesni rat već četiri godine. I ovo zvuči poznato, zar ne? Sirija je, ipak, daleko. Čitali smo i gledali vijesti. Gledali prizore ruševina. Slušali o teškom stanju u izbjegličkim kampovima, o tome kako nemaju dovoljno hrane, lijekova. Potresle su nas fotografije sirijskih djevojčica. Bosa djevojčica sa podignutim rukama u zraku. Ona, tako mala, već, poznaje govor tijela i to da njene male podignute ruke znače njenu „predaju“. Ona je mislila da kamera predstavlja oružje. I šta je svijet uradio? Zgrozio se, osudio ratna dejstva. Da li su u bilo kojem gradu ljudi izašli na ulice i rekli – JA DJEVOJČICA IZ SIRIJE? Odgovor znate.
Ratni paket
Nije nas pretjerano dotakla niti vijest da su pripadnici ISIL-a uništili dijelove Khorsabada, grada starog 2.700 godina u Iraku. Možete li zamisliti kako bi svijet reagovao da je neko, samo probao uništiti Eiffelov toranj u Parizu. Toranj je građen od 1887. do 1889. godine, a predstavljen 31. marta 1889. godine. Toranj je star, samo, u odnosu na irački grad, 126. godina.
Da je neko pokušao uništiti Toranj ljudi izašli na ulice. Tada bi reagovali, jer Francuska je dio Evrope, one kulturne, nadmene, one licemjerne. Tada bi nosili natpise sa podignutim rukama u zraku, baš kao sirijska djevojčica, I JA SAM EIFFELOV TORANJ!
Jučer sam kupila mlijeko za tijelo,slažem se nebitna informacija. Dok sam birala mlijeko za tijelo, da li kupiti ono sa Q10 faktorom, što učvršćuje i hrani kužu, ili ne, sjetila sam se ratnog paketa. Negdje u nekom izbjegličkom kampu, neku djevojku, bi, možda, kao nekada mene, obradovalo mlijeko za tijelo. Da li smo im pokušali pomoći, ili nam je, opet, dosta naše muke, pa ne možemo misliti na tuđu?! Zaboravili smo koliko je nama, dok je u našoj zemlji bio rat, bilo bitno da neko misli na nas. Nije nam bio bitan sadržaj paketa koji je uspio doći do nas, bio nam je bitan osjećaj da se neko brine, da naša priča nije nijema, da negdje neko govori o nama.
Kako je moguće da smo, eto, i mi, mi koji znamo, mi koji pamtimo, mi, kojima su naše ratne priče naša sjena koja se ne odvaja od nas, postali jednako hladni i licemjerni baš kao svjetski lideri koji osuđuju napade, a poslije , nakon potresnih slika potraže neke lakše sadržaje, jer dosta je i njima tuđe muke, naročito one koja je doleko od njih.
Izvor: Al Jazeera