Zelena oaza, Walesa i, neizostavne, makazice

Varšava: Od 2004. Poljska je dobila više od 150 milijardi eura granta iz evropskih fondova (EPA)

Piše: Jakov Avram

“Zašto ja moram raditi za vas? Prelako ti to hoćeš sa mnom završiti. To što tražite od mene nikako mi ne prija. Što ja moram misliti previše, zašto?”

“Ali, gospodine Walesa, ti prijedlozi nisu moj hir. To zahtijeva ozbiljna televizijska produkcija. Samo Vas molim da pokušate odgovarati na pitanja u što dužim blokovima, kako bismo Vaše riječi mogli titlovati u montaži. Ako nastavite ovako govoriti, nećete biti u kadru duže od 30 sekundi. Prevodilac mi ne mora odmah prevesti svaku Vašu rečenicu. Nakon što završite s odgovorom, prevešće mi, u kratkim crtama, Vaše razmišljanje o temi.”

“Nema šanse. Ovakav tip čovjeka tako hoće. Makazice, makazice, gospodine (u montaži, op.a.). To su teme na koje ja ovako odgovaram. Drugačije ne znam. Šta bi htio gospodin? Ja nisam ovdje došao pripremljen, došao sam da razgovaram. Sada i u ovom trenutku ja stvaram.”

Ispravna odluka

Početak razgovora s prvim predsjednikom demokratske Poljske, vođom revolucionarnog pokreta Solidarnost i dobitnikom Nobelove nagrade za mir, nije djelovao obećavajuće.

Ne mogu reći da nisam bio upozoren na njegovu impulsivnost, naviku da prekida intervjue ukoliko mu se ne svidi postavljeno pitanje i stav da je on u vlastitoj kancelariji jedini gazda.

Ali nisam mogao pretpostaviti da neće pristati na minimum saradnje sa televizijskom ekipom.

Pomalo zbunjen razvojem događaja, pomislio sam na 1.500 kilometara koje sam prešao od Sarajeva do Varšave, a onda od poljskog glavnog grada do Gdanjska, najviše zbog ovog čovjeka.

A on sada demonstrira sve osobine na koje su me, oni koji ga iole poznaju, upozorili.

No, sve je došlo previše brzo, tek sam bio postavio dva pitanja. I nisu bila nimalo provokativna. Ta su tek slijedila u nastavku sada već potencijalnog, razmišljao sam, intervjua.

Ipak sam se, naizgled, sabrao i odlučio nastaviti postavljati pitanja, bez obzira na začuđeni pogled snimatelja Adnela Pašića, pomalo potaknut zabrinutim izrazom lica prevodioca, inače kolege novinara, Huseina Oručevića. Kasnije će se ispostaviti da sam donio ispravnu odluku.

Gospodin Walesa se postepeno opuštao tokom razgovora, njegovi odgovori bivali su sve interesantniji i više nije toliko insistirao na doslovnom prevodu u realnom vremenu. Bio je dovoljno ljubazan da nam pokloni još pola sata svog vremena.

A, što je najvažnije, otvoreno je i često duhovito odgovarao na pažljivo pripremljena pitanja, kojima sam pokušao obuhvatiti što duži period u njegovom životu.

Ne žele u eurozonu

Tako sam saznao žali li što nikada nije završio fakultet, zbog čega je izignorisao poziv da se sastane sa američkim predsjednikom Barackom Obamom za vrijeme njegovog boravka u Poljskoj, kao i zašto je uputio negativne kritike LGBT populaciji, zbog kojih je stavljen na “crnu listu” nekoliko američkih univerziteta koji su ga, sve do tada, angažovali kao gostujućeg predavača.

Prema mom skromnom utisku, jedno je sigurno. Lech Walesa nije sklon previše se vraćati u prošlost, osim ako ne upalite kameru i “posjednete” ga ispred sebe, na fotelju koja je u njegovoj kancelariji već gotovo tri decenije. Nikada je nije želio promijeniti. Kao ni većinu svojih stavova, uostalom.

Čudno mu je što mnogi u Poljskoj, naročito mladi, i dalje sa čežnjom gledaju ka Zapadu, iako je njegova zemlja u širokom luku zaobišla recesiju i njeni građani nikada nisu živjeli bolje. Zelena oaza EU-a. Počasna titula koju su Poljskoj dodijelile države sa Zapada, Zapada EU-a, ali i šire.

I, zaista, u neformalnom razgovoru s mnogim Poljacima stiče se utisak da je zemlja u mnogo gorem položaju nego što, zapravo, jeste. Ustvari, moglo bi se govoriti jedino o dobrom ili, u najmanju ruku, povoljnom položaju, prvenstveno u EU-u. Od 2004. Poljska je dobila više od 150 milijardi eura granta iz evropskih fondova, više nego ijedna članica. A sada, u većem dijelu poljske javnosti, koncept evropskog zajedništva polako blijedi.

Vjerovatno je zbog toga više od 62 posto anketiranih građana nedavno zaključilo kako, ipak, ne bi u eurozonu. Dobra je stara, provjerena zlota. Njom možete manipulisati. Malo inflacije, prividne valutne krize i nema kraha bankarskog sektora ili tržišta nekretnina, nema poreza na depozite, nema nižih penzija i plata.

Ali poljske plate bi definitivno mogle biti više, reći će mnogi od njih. Šta je 600 eura u poređenju s njemačkih 2.000 i kusur? Jeste da ovdje mogu živjeti više nego pristojno, ali ne mogu baš dva puta godišnje ići u inostranstvo na odmor. Na Ibizu ili u Davos. Ne, to definitivno ne. Pa, vrijedi li rizikovati na Zapadu?

Mnogi Poljaci, naročito mladi, spremni su krenuti trbuhom za kruhom ili, možda, u njihovom slučaju, rukama ka upravljaču skupocjenog automobila ili nogama ka vrhunskim, dizajnerskim štiklama. Neodlučnost bi mogla biti trenutno “kolektivno stanje duha” poljskog naroda. Deja vu, reći će mnogi moji sugrađani. Kao i sugrađani mojih kolega sa Al Jazeere Balkans.

Poput Sarajeva

Tu sličnost ne završava. Pored specifičnog slavenskog načina iskazivanja emocija, kojem godine sovjetske represije nisu previše naškodile, Poljaci veoma dobro poznaju sve faze tranzicionog perioda pretvaranja u “evropsku naciju”. S pripadajućim pečatom. Oni su taj proces, kažu, davno završili. Ja nisam u potpunosti uvjeren u to.

Jednostavno, previše sam se puta tokom boravka u Varšavi sporječkao s namrgođenim taksistima, previše cigareta poklonio apsolutnim neznancima koji su me “žicali” na svakom koraku. Doslovno. Bili prosjaci, naizgled poslovni ljudi ili adolescenti.

Svi, po čvrsto ustaljenoj navici, saznadoh, više vjeruju u “nikotinsku” solidarnost nego u trafiku prekoputa. Ne samo zbog toga, često sam se u Varšavi osjećao kao u svom Sarajevu. Bez obzira na 1.500 kilometara udaljenosti. I pasoša bez poznatog “zvjezdanog kruga” na svojim koricama.

Izvor: Al Jazeera