Željezničar i Grbavica – jači od ratova, režima i partija

Obnova Grbavice u samo nekoliko mjeseci i stvaranje uvjeta za novi reprezentativni dom nisu male stvari (Reuters)

Da je neko rekao Ludvigu Lepleu i Dimitriju Dimitrijeviću da će njihov Željezničar, čiji su osnivači, imati stadion koji će postati dom reprezentacije, sigurno bi na to gledali kao na još jednu u nizu svakodnevnih šala koje željezničari zbijaju međusobno u pauzama od napornog rada.

I moja reakcija bila bi ista nakon prve odgledane Željine utakmice 16. aprila 1998. na razrušenoj Grbavici, koja je više ličila na prvu borbenu liniju nego na stadion na kojem igra najtrofejnija ekipa jedne države.

Nakon što je stadion Grbavica otvoren 13. septembra davne 1953, postao je dom Fudbalskog kluba Željezničar, a toj svrsi poslužio je dugi niz godina, sve do posljednjeg rata, kad je zapaljen i devastiran.

Željine nove tribine ne zaostaju za elitinim tribinama u najboljim evropskim ligama

Upravo je ratni period za stadion na Grbavici bio koban, a o tome kakvu je štetu popularna “Dolina ćupova” doživjela govori podatak da su neki dijelovi stadiona bili čak i minirani.

Ipak, ratna razaranja nisu uspjela u potpunosti slomiti Grbavicu, koja je odmah nakon završetka rata ponovno otvorila vrata nestrpljivim navijačima.

Od pepela do sjaja

Sjećam se da su stariji govorili, s velikom dozom nostalgije u glasu, kako je Grbavica bila lijepa nekad, a ja, kao radoznali dječak, nastavio bih pitati koliko lijepa, na šta bi oni samo zašutjeli, bojeći se da neće znati dočarati nekadašnji sjaj posrnule ljepotice.

Na “ranjenoj” Grbavici boravio sam redovno, a uspjesi Željezničara upotpunjavali su moje djetinjstvo. Ono što je nedostajalo Željezničaru tih godina kako bi upotpunilo njegove sjajne rezultate bio je adekvatan stadion, a Grbavica u tom trenutku to, nažalost, nije bila.

Ipak, da me neko pitao bih li je mijenjao za neku arenu, odlučno bih rekao ne – iz hiljadu razloga. Jednostavno, Grbavica bez Željezničara i Željezničar bez Grbavice nisu zamislivi niti će ikad biti.

Upravo zbog te neraskidive veze ova dva sarajevska simbola otpora, Grbavice i Željezničara, čekao se početak obnove stadiona, koji je na kraju, uz mnogo truda, i ostvaren.

Plodovi druženja sarajevske raje postoje i dalje

Nakon izgradnje istočne tribine ovog ljeta gledao sam evropske utakmice na svojoj Grbavici, koja sija punim sjajem, a informacija da ću, osim Željezničara, na Grbavici imati priliku gledati i reprezentaciju Bosne i Hercegovine ostvarila je moje najveće dječačke snove.

Dokaz da i mi možemo

Obnova Grbavice u samo nekoliko mjeseci i stvaranje uvjeta za novi reprezentativni dom nisu male stvari, posebno ako uzmemo u obzir stanje u kojem se nalazi bosanskohercegovački sport.

Ipak, jaka volja i čvrsta uvjerenja u ispunjenje cilja – “evropske Grbavice” – motivacija su i ostalim sportskim kolektivima u Bosni i Hercegovini, ali i regiji da se uz mnogo truda i rada može doći do velikih rezultata.

Posebno je vidljiv napredak iz perspektive sedmogodišnjeg dječaka koji je prije 19 godina utakmicu posmatrao sjedeći na napuklom betonu porušene Grbavice. Taj isti dječak, u danima kad Grbavica slavi 64, a Željezničar 96. rođendan, ponosno će moći gledati utakmicu s nove istočne tribine, koja sigurno ne zaostaje za elitnim tribinama u najboljim evropskim ligama.

Uprkos pritiscima bivših režima i krvavim ratovima, koji su sigurno podjednako naškodili i Grbavici i Željezničaru, plodovi druženja sarajevske raje postoje i dalje, na radost svih nas koji Grbavicu i Željezničar doživljavamo kao simbol otpora.

Izvor: Al Jazeera