Zemlja u kojoj su vijesti – starlete i isplata penzija

Prenose nam kako dežurni dispečer gradskog saobraćajnog objavljuje da 'Beograđane danas prevoze 94 trolejbusa, 130 tramvaja, 982 autobusa...' (Tanjug)

“Evo ga, ide! Ide poštar!”

Bila sam dete, ali se i danas, u živim slikama, sećam tih veselih povika u našoj ulici.

A on se spušta niz strmi trotoar, obično oko podneva, pa onda u cik-cak s leve na desnu stranu ulice, koračajući preko decenijama uglačane kaldrme. Naš stari poštar, gipkošću pripravnika i iskusnim korakom veterana, raznosio je penzije po susedstvu.

Nasmejan je i radostan – jer se bakšiš za poštara tad podrazumevao. Uobičajena je bila i kafica – uz kocku šećera ili ratluk sa domaćinima. Sreća zbog tog muštuluka “penzionoši” bila je veća utoliko što su je svi – delili. Malo poštar, a mnogo više domaćini, njihova deca, a naročito unuci.

Ne mogu reći da je to s penzijama bilo šta više do običnih komšijskih obaveštenja, nikakva “ekskluzivna” vest, jer je prvi u mesecu oduvek bio neprikosnoveni datum za adresiranje zasluženih i zarađenih prinadležnosti. Tom novcu – koliko god da ga je bilo – radovali su se, osim primalaca, naročito unuci i unuke. Podrazumevalo se.

Populizam s TV-ekrana

Posle tog prvog u mesecu uobičajeno je, nakon poštara, sledilo hvatanje za torbe i cegere, odlazak do dućana ili pijace. Niko se nije previše glasno pitao pošto je šta: bakaluk u dućanu, paprika, luk, krompir i ostale ponude na pijačnim tezgama, jer to se znalo i nije se često menjalo. Podrazumevale su se i plate.

Nije bilo vesti o tzv. pijačnom barometru na TV-u. I nikome ni na pamet nije padalo da misli koliko je tog dana autobusa na ulicama – samo se ukrcaju na prvoj stanici, pa do najbliže pijace.

Ne znam tačno kad su ovi podaci iz nekad svakodnevnog života tzv. širokih narodnih masa, uz sve ono što se pod tim podrazumeva, prerasli u – važne vesti. Ni kako je dobra vest – postala loša.

A danas – od jutarnjeg programa do večernjih dnevnika – pažljivo se osluškuje da li je počela isplata penzija, kad “ležu na račun” i kojeg tačno datuma, a kad će stići na vrata u poštanskoj torbi. Prvi, pa drugi deo.

Istovremeno, svud okolo, na svim programima, pršte vesti i “vesti” o estradnim razvodima i udajama, starletama i političarima, prevarama, kriminalu – svemu što se, kao senzacionalizam, dobro prodaje. A šta je sa životnim stvarima, koje običnim ljudima život znače?

Srbija je zemlja u kojoj je, nažalost, i dalje vest da sutra počinje isplata penzija, dečjeg dodatka, invalidnina, socijalne pomoći, trudničkih dodataka.

Srbija je i dalje zemlja u kojoj se na društvenim mrežama dele podaci kome i koliko treba uplatiti za lečenje, kome je neophodna humanitarna pomoć, ko je udelio hranu i odeću svratištima i centrima za stare ili beskućnike, ko se sve tzv. društvenom odgovornošću istakao dodelom novogodišnjih paketića deci bez roditelja…

Sve što je normalno u Srbiji je postalo – VEST. Možda zvuči surovo, ali je – tako. Populizam se širi s TV ekrana.

Po definiciji za novinarske početnike, vest mora da odgovori na pet jednostavnih i osnovnih pitanja: ko, šta, gde, kad i zašto. Trebalo bi da razjasni i – šta se dogodilo.

Estradne ‘ekskluzive’

Priznajem, ne znam šta nam se sve dogodilo. I zašto. Zašto je sadržaj postao nevažan i zbog čega je informacija da će neko primiti penziju ili socijalnu pomoć –postala vest? Valjda se to, zaboga, podrazumeva?!

Definicije više ne vrede ni za novinare početnike, a kamoli za ostale. Vest je postala sebi svrha, a ne informacija.

U međuvremenu, vrte se estradne “ekskluzive”, koje silikonskim osmesima saopštavaju napirlitane barbike. Ređaju se poruke u jutarnjem programu većine televizija. Prenose nam kako dežurni dispečer gradskog  saobraćajnog objavljuje (neproverljivu, a time i besmislenu) servisnu vest: “Beograđane danas prevoze 94 trolejbusa, 130 tramvaja, 982 autobusa…”

Ali zato pre spavanja treba izbegavati TV kanale koji javljaju kako je Onoj Starleti ponuđeno učešće u rijalitiju XY, da je političar A zbog uvrede i klevete tužio političara B, a da je grupa za koju – osim rodbine – Niko Nikad Nije Čuo “snimila novi materijal” za CD i da je folk-diva kupila novu bundu, ali nećete verovati šta joj se onda dogodilo…

I sve to u zemlji u kojoj je i dalje važna vest – da je počela isplata penzija!

Ne znam da li je naš stari poštar još živ ni šta bi danas rekao da televizija, u udarnom dnevniku večeras, najavi njegove sutrašnje korake niz našu ulicu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera