Živko – čuvar Makarske

Nije bilo Makaranina koji nije znao Živku i svi su bili blagi prema njemu (Hedwig Storch / Wikimedia)

Od roditelja naslijedimo izgled, naravno i od drugih članova porodice, ali niti jedan roditelj ne uspije sakriti ponos  pred  izgovorenim  rečenicama  poznanika: „Ista si mama ili imaš tatine ruke, hodaš kao tata…“ Naslijediš i modele životnog ponašanja, a naslijediš i mjesto u kojem ljetuješ, tako ja  već preko trideset godina ljetujem u Makarskoj, u ulici Potok.

Svake godine nas Doris dočeka  sa rečenicom: „Došli ste nan, biće van lipo vrime, možda u nediju padne par kapi kiše, ali posli će van biti opet lipo, preko trideset stupnjeva…“, nema bolje prognoze vremena od izvorne prognoze starih Makarana.

Kada sam bila dijete, ulica na Potoku, je bila puna djece. Kao dijete upoznala sam  Živka. Živko je uvijek bio puniji dječak, ali sa nevjerovatnim sluhom. Lako je „skidao“ sve strane i domaće  hitove koje je svirao u sobi kod Marina. Marin je odrastao sa nonom, bakom, koja je ispred kuće imala klupu na kojoj je provodila noći i zajedno sa crkvenim zvonom mjerila vrijeme. Živko je bio duhovit i uvijek nasmijan.

Devedesete su prekinule naše druženje.

Nestao je dječak kojeg sam pamtila

1998. je bila godina kada sam ponovo došla u Makarsku na ljetovanje, tada kao mama dvije male djevojčice. Prvu noć, od nekog čudnog uzbuđenja, nikako nisam mogla zaspati. Ispred Marinove kuće više nije bilo klupe, nona je izmjerila svoje vrijeme…

Ujutro nas je posjetio Živko. Nestao je onaj dječak kojeg sam pamtila. I dalje je bio malo puniji, nosio je šešir, majicu utrpanu u duže bermude koje je visoko iznad kukova čuvao kaiš. Imao je čarape do iznad zglobova i sandale.

„Da li je to došla moja prijateljica Nataša Gaon, koja je radila kao lječnica u udruzi Lječnici  bez granica i spašavala ljude u ratu?“, pitao je Živko

Bilo je jasno da se Živko o nama raspitivao sve ove godine. Iz njegovog pogleda shvatila sam da to više nije onaj isti Živko i da nema potrebe remetiti njegovu priču o meni, jer bi ga negiranje samo još više uzbudilo. Ja sam na kraju prihvatila da sam ljekar i da sam spašavala ljude, mada ništa od toga nije bilo  istina, osim da sam, poslije rata zaista radila u organizaciji Ljekari bez granica. I svake godine Živko je ponavljao istu rečenicu, a meni se, moram priznati, čak i svidjela ta nova, mada neistinita uloga. Ako ništa zvučalo je lijepo.

Ponavljao je Živko i druge priče. Rekao mi je i kako zbog bolesti ne može raditi. Da ponekad nešto, nekome pomogne i dobije bidnu dnevnicu, ali njemu dovoljnu da se osjeća korisnim. Jednom mi je ispričao i kako se zaljubio jako, strašno, kako samo mladost dopusti, i kako je zbog nesretne ljubavi završio u Splitu u bolnici. „Dugo sam bia tamo u Splitu.“, rekao mi je Živko, „Sada pijem svoju terapiju di god opet buden loše, ali evo nekako živin.“

Nije bilo Makaranina koji nije znao Živka i svi su bili blagi prema njemu. On bi se uvijek toplo javljao svim ljudima.

Najljepše jutarnje kafe su u kafiću Yeti na Kačićevom trgu, tu se čovjek osjeti domaćim. Vrijeme od godinu dana koliko stane između dva ljetovanja baš ništa među nama ne promijeni. Konobari znaju šta pijemo i nepogrešivo, bez prethodnog pitanja,  donesu pravi sadržaj za naš stol. Tu čuješ lokalne šale, dobiješ informacije šta se novo desilo, kada će biti neki dobar koncert… U Yeti je po osjećaju da je tu siguran i dobro došao dolazio i Živko.

Ostao je pust Potok

Nekim ljudima sudbina ne dopusti da im godine uzmu životnu snagu i da na kraju možeš reći da su umrli od starosti. Tako je bilo sa Živkom. Njegova smrt nas je sve iznenadila. Otiša je naš Živko, pisali su Makarani. Adio Živko, dodavali su…

Ita mi je rekla: „E jesi vidjela moja draga, ali sprovod je bio lip, došlo je puno ljudi..“

Nedostaje Živko da prođe Potokom, da stane i ponovi svoje rečenice o meni kao ljekaru…, nedostaje Živko da mi pokaže na cesti udubljenje koje treba popraviti, nedostaje Živko da onako krupan, a sav satkan od srca prođe pored Yetia…nedostaje Živko onako dobar, nedostaje Živko k'a čovi'k. Nedostaje kao jedan od simbola Makarske…

Ostao je pust Potok. Živko više ne kuca na naša vrata. Rupa na cesti još uvijek nije popravljena.  Ja se nadam da Živko negdje gore ima preća posla od gledati u tu rupu. Nadam se da gore Živko ima more,  muziku, ljubav koja ga neće odbiti i u kojoj će zdrav uživati.

Ako je sve tako kako ja zamišljam, reći ću ti Živko neka si nas napustio i tada nije bilo prerano, već taman na vrijeme. Gori, kako bi rekli Makarani, možda na nekoj klupi sjedi i Marinova baka i mjeri vječnost…

Izvor: Al Jazeera