Života koliko s badnjaka varnica

Božić je, u Vojvodini mog djetinjstva, trajao dugo, počinjao je 24. decembra, a završavao se 7. januara (Al Jazeera)

Božić je, 1972. Pet mi je godina. Stojim u dvorištu, pogleda uprtog u belo nebo iznad mene, i puštam da mi pahulje velike kao moj tadašnji dlan upadaju u širom otvorene oči. Trudim se da ih ne zatvaram, da ne trepćem. Drhtim od hladnoće, suze mi se slivaju niz pomodrele obraze, ali ne odustajem jer, mislila sam – ako odustanem, moj deda Toza sa Vlasine neće doći. Detinje sujeverje u službi ispunjenja želje… Nije došao. Ni tad, ni ikada više.

I danas je Božić, 7. januar 2018. Divan je, sunčan dan. Sneg već godinama zaobilazi moju ravnicu; nema više one svetlucave čarolije zbog koje sam, upakovana do nosa na sankama koje ulicom vuče moj drugi deda – deda Janoš, mislila da smo mi sad zasigurno zalutali u neku bajku. Ni Božić nije isti. Već dvadesetak godina je bučan, nametljiv, obeležen badnjacima gde im mesto nije, komercijalizovan, politikom obojen – u izvornom smislu, obezvređen.

Obilježavanje borbe za život

Jer Božić je izrazito porodična svetkovina. Neodvojiv je od Badnjeg dana, koji se od svih praznika tokom godine izdvaja po mnoštvu pitoresknih obrednih radnji. Pri tom Badnji dan i badnjak nisu izrazito srpska paganska umotvorina, već potiču iz duhovne riznice indo-evropskih naroda. Temeljen na toj drevnoj mitologiji po kojoj je kosmos predstavljen kao sveto drvo sa krošnjom u nebeskom, stablom u zemaljskom, a korenom u podzemnom svetu, Badnji dan je prastari praznik kojim se obeležava borba za život – naime, izostanak sunčeve toplote i prevaga dugih i hladnih noći čine se kao pobeda mračnih sila podzemnog sveta i put u blisku smrt. Sečom badnjaka, čiji se koren nalazi u tamnom i prema čoveku neprijateljski raspoloženom svetu, zatim njegovim žrtvovanjem na ognjištu, čovek se (danas bismo rekli sujeverjem) borio za ispunjenje svoje želje – „da bude onoliko života koliko se sa Badnjaka roji varnica“, da stoka bude zdrava i plodna, a usevi rodni. Ili, na primer, da na Božić dođe deda Toza.

Između Badnjeg dana i Božića ne nalazi se samo vreme između večeri i jutra. Ta noć je i razdelnica stare i nove agrarne godine, ritualnog verovanja iz paganskih vremena i religijskog verovanja u rođenje Isusa Hrista, prestanak šestonedeljnog posta i povratak mrsnoj hrani. Te noći je cela porodica na okupu i upravo u tome se ogleda pobeda života nad smrću, jer je porodica spona između predaka i budućih potomaka.

Božić se u prva tri veka hrišćanstva nije slavio jer prvi hrišćani nisu pridavali značaj telesnom rođenju; za njih je smrt, koja bi došla nakon života ispunjenog vrlinama, bila rođenje koje vodi u večnost. Uvođenje praznovanja 25. decembra kao dana Hristovog rođenja se najverovatnije desilo 354. godine u Rimu, čime je potisnuta dotadašnja mnogobožačka svetkovina rođenja boga Sunca.

Za to kakva će biti naredna godina od ključne je važnosti ko će na Božić biti prvi posetilac – položajnik, jer se verovalo da je on božji izaslanik. Mnogo obrednih radnji je krasilo ovaj dan, poput odlaženja po nenačetu vodu, kađenja stoke i pažljivog biranja hrane koja će se izjutra prvo pojesti, sve sa ciljem da u narednoj godini bude zdravlja i poroda, odnosno dobrog roda. Za Božić se mese obredni hlebovi i kolači – najvažniji od njih je česnica.  U nju se stavljaju razna znamenja: bosiljak za zdravlje, pšenica za useve, beli pasulj za sreću u ovcama, crveni pasulj za sreću u konjima, ren za sreću u kozama, novčić – veći za sreću porodice, manji za ličnu sreću, pa ko šta nađe u svom parčetu. Važno je bilo da domaćica pazi da u česnici bude onoliko stvari koliko ima ukućana, a verovalo se da u narednoj godini svako od njih treba da se bavi poslom koji mu je na ovakav način predskazan. Za porodicu najvažniji božićni običaj je mirboženje, gde se muškarci, nakon što tri puta obiđu oko sofre, ljube uz reči: „Mir božji, Hristos se rodi“. Ovim činom se uvrede praštaju i posvađani mire.

Slavilo se prijateljstvo koje ništa nije uslovljavalo

Božić je, u Vojvodini mog detinjstva, trajao dugo. Počinjao je 24. decembra, a završavao se 7. januara.  Bilo je svega duplo: poklona, kolača, dobrog raspoloženja. Tanjiri sa šapicama, iscrtanim medenjacima i čokoladnim korpicama ukrašenim ušećerenom korom pomorandže,  su samo „leteli“ od jedne do druge komšijske kuće. Slavilo se prijateljstvo koje ništa nije uslovljavalo – svako je u svojoj kući bio ono što želi i čemu pripada, a svoju posebnost je delio sa komšijama kao dar, a ne kao pretnju.

Pamtim da je naša velika dnevna soba, s obzirom da smo slavili oba Božića, u tih petnaestak dana dobijala jednu nadrealnu dimenziju: u uvek istom uglu dnevne sobe je stajala jelka u saksiji umotanoj u uvek istu staru svetlucavu maramu; obavezno je bila prâva (da bi „mirisalo na Novu godinu“), okićena raznobojnim i lako lomljivim kuglama, i obmotana kilometrima čupavih, srebrnih traka. Katoličko žito zelenelo se na sred trpezarijskog stola. Tavanica je bila prekrivena dvobojnim trakama koje smo svake godine mi, deca, revnosno pravili ukrštajući dva krep-papira; centralno polazište za sve plafonske ukrase je bio luster, od kojeg se, poput paukove, pružala mreža krep-traka u svim pravcima. Kad bi prošli novogodišnji praznici, „stari“ ukrasi se nisu sklanjali, već su se u uglovima sobe i ispod jelke pojavljivali slama, kukuruz, jabuke i orasi, a središnje mesto na velikom stolu bi zauzimalo isto onakvo zeleno žito, samo sad pravoslavno. Badnjak smo, najnormalnije, ložili u kaljevoj peći austro-ugarske proizvodnje sa kraja XIX veka.

Iz tih dana pamtim još i da smo stalno bili srećni, iz današnje perspektive nekako bezrazložno veseli i ljubazni.

Za kraj, recept za našu – sremsku, česnicu: kore, najbolje domaće, premazujte uljem, a svaku drugu posipajte mlevenim orasima, i tako dok sve ne potrošite. U neki od redova kora stavite oprani i otkuvani novčić. Završite sa dve nauljene kore i česnicu narežite na kocke. Kad se ispeče, izvadite je i ravnomerno prelijte sa pet, šest kašika meda. Vratite je u isključenu, ali još uvek vruću rernu, na nekoliko minuta, da se med rastopi. Zatim je u slast pojedite sa vašim najmilijima.

Izvor: Al Jazeera