Mjesecima se razvlačilo pitanje novog selektora iliti izbornika najbolje bosanskohercegovačke fudbalske iliti nogometne vrste. Tihog i samozatajnog Mešu morao je zamijeniti neko iako je i sam Meša, kako se to u jednom momentu moglo razumjeti, bio uvjeren da će dobiti novu priliku. Nije je dobio i, ako ćemo pošteno, nek nije.
Međutim, pitanje je bilo koga izabrati na odgovornu funkciju i ujedno uvjeriti javnost da je baš taj sposoban da nas odvede tamo gdje svi želimo – na veliko takmičenje.
A onda je uslijedilo nešto što je, s jedne strane nalikovalo na cirkus a, s druge, na neku beskrajnu indijsku sapunici u kojoj se glavni akteri sedmicama gledaju pripremajući se tako da kažu riječ ili dvije. Pompezno najavljivana sjednica Izvršnog odbora nogometne vlade BiH, umjesto da iznjedri selektora i riješi dilemu, oformila je nekakvu komisiju koja će predložiti potencijalne kandidate za vruću fotelju. Dakako, komisija je prethodno trebala obaviti razgovore sa željenim kandidatima. Tu počinje show.
Prednjačio Amar Osim
Jedno ime u startu je prednjačilo. Amar Osim, sin legendarnog Ivice i najtrofejniji Željin trener bio je u opticaju još kad se vidjelo da Meša gubi kormilo – ako ga je ikad i imao. Zamjeralo mu se na manjku iskustva ali se i računalo na, vjerovatno genetski naslijeđenu očevu drčnost, odlučnost i disciplinu. Uglavnom, Amar je bio jedan od kandidata, i to ozbiljnijih. Da bi utrka bila zanimljiva, valjalo je naći protukandidata po mjeri. Smjenjeni srbijanski selektor Muslin koji je vjerovatno jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je za plasman na Mundijal dobio otkaz kao nagradu, nije želio biti u opticaju.
Nakon toga su se članovi komisije vozikali po Evropi i kobajagi razgovarali sa vrsnim stručnjacima, upoznavajući ih sa onim što im pozicija selektora BiH može ponuditi, iako i vrapci na grani znaju da i selektori šestorazrednih evropskih reprezentacija koje redovno izvlače iz posljednjih šešira imaju kudikamo bolje i finansijske i infrastrukturne pretpostavke za rad.
Spominjala su se brojna imena. Čini mi se, ili sam možda sanjao, da je u opticaju bio i Sven Goran Erikson. Kako god, najzanimljivije je bilo na Bosforu. Tamo su naši iz komisije preko naših koji su igrali u Turskoj došli u kontakt, ni manje ni više, nego do Terim Fatiha. Iole ažurniji pratioci nogometnih zbivanja u Turskoj znali su da je Terim već „dogovoren“ za Galatu koja će prvom prilikom otpustiti Tudora, ali eto. Navodno se pregovaralo i navodno je sa Imperatorove strane bilo interesa, ali se na ikraju sve izjalovilo i nije nađen zajednički jezik. Šteta, ako smijem primijetiti. Ako ništa, bilo bi zanimljivo vidjeti da li bi Fatih šibao i naše igrače, kako je to svojevremeno imao običaj činiti u rodnoj zemlji.
Iskakala su usput još poneka imena i prezimena za koja i najzagriženiji zaljubljenici najvažnije sporedne stvari na svijetu nikada nisu čuli. Srećom, sve je to bio dio performansa za mase ionako željne performansa.
A onda se ukazao Žuti, glavom i bradom Robert Prosinečki. Nisu mu davane pretjerane šanse čak i kada se spisak kandidata sveo samo na njega i Amara a, ako ćemo pravo, ni on nije djelovao posebno zainteresovano.
I tako, razgovaralo se s jednim pa s drugim. Mediji su favorizirali jednog ili drugog i s nestrpljenjem se čekala nova sjednica. Opći utisak bio je da je prednost na strani mlađeg Osima. Ali, kad će ti nešto biti, prođe Robi i to jednoglasno.
Ne zna on gdje je doš'o
Na karijeri mu se mora čestitati a valja priznati i da ima solidno selektorsko iskustvo. Ostalo je na njemu da pokaže. Kao i svakog selektora BiH prije njega, jedni ga hvale, drugi žale, treći kažu e moj brale… Vrijeme će pokazati ali je za pretpostaviti da, ukoliko uveže par dobrih rezultata – dobar rezultat je ovdje samo pobjeda – biće zakivan u zvijezde. Omakne li mu se, pak, pa napravi koji početnički kiks, ne bih mu bio u koži, nema tih para. Ne zna on gdje je doš'o.
Potraje li njegovo bitisanje na vrućoj klupi nešto duše, prvi ozbiljan izazov će mu biti da popunjava mjesta koja već napuštaju a kroz koju godinu će napustiti naši najbolji igrači. Za početak, valjaće izmisliti novog Džeku. A nema ga ni na vidiku.
Suma sumarum, Meša nikada nije ni imao značajniju podršku javnosti. Isto tako, mnogi su odahnuli kada je s klupe otišao i Sušić.
Kako stvari stoje, i najveći skeptici sve češće uzdišu i u sebi kliču „Jedan je Pape!“.
I, naravno, Robertu sretno!
Izvor: Al Jazeera