Znam jednog, mogao je biti, ali nije

Mnogima i danas dobro ide računanje, ali samo to kako da prežive od prvog do prvog (Reuters)

Pričao mi je prijatelj, trenutno nastanjen u Americi, kako je jedne prilike sa sinom otišao na neki sportski događaj. Sjedili su pri dnu tribine ispred koje je bila visoka zaštitna mreža. U jednom momentu se pred njima našla lopta koju je trebalo vratiti u teren. Sin mog prijatelja je bio najbliži lopti pa je pokušao da je prebaci preko mreže i vrati u polje. No, kako je mreža bila dosta visoka, prvi pokušaj nije uspio – lopta mu se ponovo vratila. Nije uspio ni drugi. Već pri trećem pokušaju, dio publike ga je aplauzom bodrio. Uskoro su svi na tribini pljeskali i nestrpljivo iščekivali trenutak kada će lopta preletjeti mrežu. Kad se to naposlijetku i desilo, publika je već bila na vrhuncu euforije i s oduševljenjem je pozdravljala dječakov uspjeh.

„Da se to desilo ovdje, kod nas“, rezimira moj prijatelj, „već nakon prvog ili drugog neuspješnog pokušaja, bilo bi dobacivanja tipa: ‘Mora da nisi doručkovao!’, ‘Sjedi dole, smoto smotani!, ‘Joj, kilavog djeteta!'… Na kraju bi dijete oborilo glavu i postiđeno se odmaklo od lopte. E, tu je ta velika razlika u pristupu i motivaciji i to je jedna od prvih velikih lekcija koje sam preko bare naučio“.

E, sad.

Znam jednog, igrao lopte samo tako. Kakve je samo taj finte izvodio i kako su trčali za njim da mu otmu loptu, to se ni opisati ne može. Svi su mu se divili i to sve dok jednom nije rekao da mu je želja da zaigra za Velež. Tad su mu se prestali diviti i počeli ga zezati i ismijavati. Vremenom se i sam okanio „ćorava posla“. Okrenuo se piću i počeo svirati gitaru. Danas nije ni dobar svirač ni dobar fudbaler. Istina, ponekad zaigra, onako rekreativno, i podsjeti na ono što je mogao biti. A nije.

‘Ta će on igrat’ košarku

Znam jednog, rastur'o geografiju još u osnovnoj. Znao sve glavne gradove, rijeke, kontinente i države. Jedino on znao reći šta je Balkan, a šta Mediteran. Svi mu govorili da bezveze uči i da nema hljeba od toga. Na kraju ga i ubijedili. Nije završio srednju. Istina, obišao je mnoge gradove za koje njegova raja nije ni čula. Svi ga hvale i kažu da je vrhunski irget.

Znam jednog, trenirao košarku. Visok i masivan, zanosno je pričao kako će jednog dana igrati u NBA ligi. Čak se jednom i uslikao sa Nenadom Markovićem i čuvao sliku kao kap vode na dlanu. Međutim, kada je počeo sa individualnim treninzima i kada ga je svijet vidio kako trčkara po sokacima, pukla priča da je malo „prodimio“ i da nije sav svoj. I danas voli košarku i navija za Lejkerse. Doduše, ne gleda ih jer uglavnom igraju duboko iza ponoći po našem vremenu a i nema kad – vozi kamion u jednoj privatnoj firmi.

Znam jednog, matematika mu išla samo tako. Još u prvom razredu je znao tablicu množenja napamet i uvijek mu bilo dosadno na času. Kasnije se igrao sa jednačinama, razlomcima, sinusima i kosinusima. Nastavnici i profesori mu nisu mogli naći grešku. Nažalost, roditelji mu nisu niti znali niti mogli pružiti više. Otac je rijetko kući dolazio trijezan, a majka mu bila više po bolnicama nego kući. On i danas računa ali samo to kako da preživi od prvog do prvog od prodaje drva i poneke dnevnice.

Znam jednog, vrhunski student bio. Sve suhe desetke. Da bi olakšao roditeljima, tražio kakva posla. Primio ga jedan gazda, onako na crno i, naravno, za sitne pare. Usput mu redovno nabijao na nos kako mora završiti fakultet. Momak radio i trpio. Završio fakultet i još radi kod istog gazde jer nema gdje drugo. I danas radi za sitne pare ali mu barem gazda ne spominje fakultet iako i sam ima samo srednju školu koju je – nek ostane među nama – kupio.

‘Ta će on glumit’

Znam jednog, ima vrhunski glas. Kad taj zapjeva, to je lom. Harija i Čolu skida u originalu ali, pošto se to manje traži, prebacio se na Šabana, braću Matiće, Džinovića i ostale. Jednom je čak i pobijedio na nekom takmičenju pjevača amatera. Kontao se prijaviti i na neka ozbiljnija takmičenja u kojima se traže zvijezde ali ga nije imao ko pogurati. Nije okačio mikrofon o stalak – i danas odradi poneku manju svadbu i tako to.

Znam jednog, u pisanju uvijek bio majstor. Kad bi on sročio pojesmu ili kakvu priču, tu se nije imalo šta ni dodat ni oduzet. Neki su mislili da je i Vasa Ladački ugrožen. Većina ga je, ipak, savjetovala da batali olovku, pravdajući to pričom da su i najveći pisci i pjesnici umirali kao zadnja fukara. Danas ne piše i, veli, nije mu ni mrsko jer kad vidi ko sve piše, draže mu je da čitav život ostane poštar.

Znam jednog, ih kako je samo taj imao šmeka i meraka za glumu. Čkalju i Rejhana skidao vrhunski. Znao napamet sve jugoslovenske filmove i nerijetko zabavljao raju imitirajući bardove nekada zajedničkog glumišta. I da je bilo neke pravde, taj bi završio u glumcima. Pravde nije bilo. Umjesto toga bilo je zemlje, motike i teška rada. Da je danas živ, vjerovatno bi glumio da mu je svejedno i da je sretan. A nikad mu nije bilo tako.

Znam jednog, u pričama o carevima i dvorima bi ga zvali dvorska luda. On je bio samo luda. Ništa mu nije išlo od ruke a on je sve posmatrao ravnodušno, živeći onako, od danas do sutra. I, gle čuda, to nikome nije smetalo. Ne smeta ni danas jer je još uvijek isti. Dvorska ili obična, luda je uvijek luda.

‘Ta će on umrijet’

Znam jednog, svakome govori: „'Ta će on'“. Neko završi fakultet, a on će na to: „'Ta će on završit!?“. Neko napiše knjigu, a on veli: „'Ta će on napisat!?“. Eto, nedavno jedan umro a on, pametan, komentariše: „'Ta će on umrijeti!?“.

Znam jednog…

Znam još jednog…

Ma, znate ih i vi bezbroj.

I većina tih koje znamo bi dječaku s početka priče rekla kako je smotan, kilav, mlitav, ‘vaki i ‘naki jer ne može u prvom pokušaju prebaciti visoku mrežu. „'Ta će on prebaciti!?“, rekao bi onaj od maloprije.

Uz takve je neće prebaciti nikad, a možda ni tad.

Čast rijetkim izuzecima!

Izvor: Al Jazeera