Znate li priču kako su nam pobjegli kurbani

Priča je postala jedna od omiljenih, najsmiješnijih i vjerovatno najčešće ispričanih koju smo Sead i ja prepričavali (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Nihad Kreševljaković

Ne sjećam se prvog Kurban Bajrama, ali su u sjećanju ostale razbacane slike. Stado ovaca prolazi kroz našu ulicu Mjedenica. Zvuk zvona obješenih na vratu ovnova predvodnika. Tu je i slika Alifakovca koji je bio jedno od mjesta gdje su se pred Bajram prodavali kurbani.

Alifakovac bi se tih dana pretvorio u trgovačku zonu gdje bi od dna do vrha stajali prodavci sa svojim stadima. Runa ovaca bila bi išarana crvenkastim i zelenim bojama kako se valjda nebi izmiješala sa ovcama iz stada drugih prodavaca. Uz i niz Alifakovac bi hodali zainteresirani kupci postavljajući uglavnom pitanja o cijeni. Cjenkanje je bilo ponekad uspješno, ponekad bezuspješno. Neki prodavci bi bili spremni upasti u tu zabavnu igricu. Drugi bi na prijedlog smanjenja cijene samo odmahivali glavom i uz mrmljanje o posebnosti svojih ovaca udaljavali se od „nerazumnih kupaca“. Raspravljalo bi se i o podrijetlu ovaca, o njihovom zdravstvenom stanju a često pitanje bilo bi: „da li je ovan ili ovca“? To je bilo kod nas vrlo važno pitanje jer bi se uvijek izvukla neka crnjak priča o tome kako su neki poznanici kupili za kurbana ovcu koja samo što se nije ojanjila.

Žubor vode i smijeh djece

Tu priču nikad nisam volio slušati, pa je neću ni prepričavati. Uglavnom, osim neprijatnosti, takva ovca se ne može ni uzeti za kurban po islamskim propisima. Onda bi oni stručniji prepipali ovcu da se uvjere da li prodavač govori istinu ili ne. Kod nas je glavna pregovaračica bila mama jer je otac više izgledao poput nas, te bi sa nekim dječijim smiješkom uživao u čudnjikavoj slici Alifakovca. Vjerovatno bi se ponekad sjetio i svog djetinjstva i njegovog oca s obzirom da se jedan od tri kurbana kupovao upravo za našeg dedu koji je opet kurbane uzimao svojoj majci i ocu, a oni svojim, oni svojim i tako dalje idući u daleku prošlost naše familije. U tih nekih 500 godina naša familija sa tim povelikim stadom kurbana slijedi put uspostavljen u doba poslanika Ibrahima a.s. (Abrahama) kome se Bog smilovao dajući mu da žrtvuje kurbana umjesto vlastitog djeteta. Ibrahim je i ime našeg najstarijeg poznatog pretka.

Blizanci se nekako izvukli bez batina

Ne znam kako sam ja ovog svog dovukao do kuće, ali u sljedećoj sceni sam još morao uganjati ovog jednog koji je iz avlije uletio u našu baštu. Problem naše bašće je bio u tome da je kod nas žara bila najraširenija biljka, a u tom periodu neke stabljike su bile i više od mene. Sead se negdje ispario, a ja sam se u kratkom šorcu s plavo-bijelim kockicama još naganjavao s kurbanom da bih ga na kraju, sav ižaren uspio dotjerati do šupe. Sve je napokon gotovo. Trebalo je još samo otići mami na oči. Sead se negdje sakrio, a ja sam govorio:“ haj dođi rekla je mama da nas neće razbit“, što je svakako samo bila moja pretpostavka. U biti kont'o sam, ako bude marisane bolje da se podijeli na dva nego na jednog.

Kao u usporenom snimku i danas se sjećam njegovih papuča kako lete kroz zrak. Jedna prelijeće zid i pada u njegovu avliju, a druga pada na sred ulice. Nisam se stigao ni zahvaliti jer i dalje ostaje jedan kurban koji juri ka prometnoj ulici.

Helem, Sead je na kraju nekako valjda od mog upornog ponavljanja povjerovao u priču te se izvuk'o ispod neke skalamerije ispod balkona. Meni su noge bile skroz ižarene. Obojica smo bili mrljavi i prljavi. Uglavnom, mora da smo vrlo loše izgledali jer osim žestoke galame nije bilo batina i samo smo upućeni na kupanje. Nastupila je ona nezgodna tišina kad djeca nisu sigurna da li je opasnost prošla jer roditelji ništa ne progovaraju. Sjećam se trenutka razbijanja te tišine kada je mama donijela nešto zapakovano i rekla da to odnesemo Tabi. Sjećam se sreće prolazeći kroz ulicu idući ka Tabinoj kući. Prolaska pored česme, kroz zatvorenu avliju, ustrčavanja uz škripave basamke, prolaska kroz kamariju, ulaska u Tabinu sobu i njenog smiješka.Već je znala cijelu priču o tome kako su nam pobjegli kurbani. Ta priča postat će jedna od omiljenih, najsmiješnijih i vjerovatno najčešće ispričanih priča koju smo Sead i ja prepričavali. Smijeh bi počinjao već sa pitanjem:“

Asjino uživanje

A znate li priču kad su nam zbrisali kurbani“. Nešto se ne sjećam kako je izgledao rastanak s tim našim kurbanima, ali su nam eto ta tri draga kurbana ostavila kao bajramluk nezaboravnu priču. Bajram barećola!!!

PS: Neki dan slušam 4-godišnju Seadovu Asju kako uživa u priči kako joj je pobjegao kurban. Valjda se njen babo sa njom igrao igrice „odbjeglih kurbana“. Dok Asja priča svoju priču, smije se baš kao i Sead i ja, kada prepričavamo vlastite doživljaje.

Izvor: Al Jazeera