Zvijezda ne može, ‘za dom spremni’ može

Na gradski vrtić u Jasenovcu prije mjesec dana postavljena je ploča na kojoj se kočoperi natpis „Za dom spremni“ (Al Jazeera)

Tamo negdje devedesetih godina prošloga stoljeća (bit će da je druga polovica, ali tko bi se danas točno sjetio) na zapadnoj strani Bačvica – a to vam ga dođe ne samo najpoznatije splitsko kupalište, nego i okupljalište s neodredivim brojem kafića smještenih uz obalu – stajala je jedinstvena reklama na svijetu. Protezala se, onako zelena, desecima metara uz ogradu prema moru. Lagao bih kad bih rekao da je stotinjak, ali nije bila ni puno kraća. Na toj zelenoj pozadini pisalo je, sve onako kako treba velikim stiliziranim slovima u skladu s brandom – Heineken!

Ne bi to bila neka vijest ni onda, premda se turizam tek počeo probijati kroz ratom slomljenu Hrvatsku, da nije nedostajao jedan ključni detalj. Na toj velebnoj „boje šume“ površini, na kojoj bi i pioniri Hajduka po kvadraturi mogli odigrati barem na male branke i s Dinamom ako treba, nešto nije bilo kako treba biti.

Onako, na prvi pogled, rekli bi da je riječ o jednoj u nizu nekontrolirano golemih reklama kojima je obala i inače zasuta. Vidiš je, a zapravo je ne vidiš jer te ne zanima, a njezin cilj i jest takav – barem tako misle marketinški stručnjaci – da ti proradi podsvijest u ključnom trenutku pa da umjesto: „Daj mi pivo A!“, konobaru kažeš: „Daj mi pivo B“. Vrag će ga znati jesu li u pravu, ali to i tako sada nije naša briga.

Heineken bez zvijezde

Dakle, nešto je već na prvi pogled nedostajalo. I stvarno, kad se čovjek zagleda, vidi da gadno fali detalj da bi Heinekenova reklama uistinu bila Heinekenova. Sve je tu, površina je „hajnekenovski“ zelena, slova su onako, baš kako treba, bijela i obrubljena crnom, s prepoznatljivim fontom. Ali je jedan dio sumnjivo zeleno prazan…

I onda se upali lampica!

Pa da!

Nema zvijezde! One crvene, Heinekenove, koja se ponosno koči usred etikete. One koja Heineken čini Heinekenom, kao što svaki logo čini proizvod – proizvodom. Brandom, da se vratimo na rječnik marketinških kolega, jer Heineken bez crvene zvijezde bio bi otprilike kao Gavrilovićeva zimska salama bez one djevojčice u nošnji, kao Vegeta bez oduševljenoga kuhara koji namiguje uz spojeni prst i kažiprst, kao Čokolino bez medvjedića Lina ili opet aktualna čokolada Pionir bez crvene boje, odnosno – bilo bi to  kao što su onomad Kinezi zeznuli priču pa poslali šalove NK Željezničara bordo boje, a FK Sarajevo plave. Ne ide!

E takav je to bio Heineken. Bila su takva i vremena, reći će dežurni realisti. Bila su, uistinu, takva vremena da se i multinacionalna korporacija pristala razbrendirati, a sve za profit na Bačvicama. Ako ih je uopće itko išta pitao.

Bila su takva vremena da je – kako onda, a tako i danas – malo tko uopće znao da je jedan od krivaca za dizajn Heinekenove etikete zapravo naš čovjek. Tu, iz Zagreba, odnosno Gorskoga kotara, čovjek koji je grafički uređivao nekad kultni tjednik Danas. E taj, Daniel Popović mu je ime, taj je na jednom poluslučajnom studentskom natječaju dizajnirao Heineken kakav, uz sitne preinake, postoji i danas. Njegov rad izabran je među stotinama kao najbolji i na određeni način odredio status Heinekena kao radničkog piva na Zapadu. Budući da se kod nas sve izokrene naopako, tako je tu postao pitanje društvenog prestiža.

Ali dosta s pivom.

Upravo je zezanje sa zabranom Heinekena prva asocijacija ne odveć duhovitim „fejsbukerima“ kada se spomene mogućnost zabrane javnog pokazivanja crvene zvijezde. Ne šalimo se, u Hrvatskoj se o tome ozbiljno razmišlja. Da se nešto valja, bilo je jasno prije neki dan kada su jedne dnevne novine objavile pomno izrađenu infografiku s tekstom preko cijele stranice o tome u kojim je državama zabranjena crvena zvijezda. Pa su pronašli vazda spremne političke analitičare da usporede situaciju u Hrvatskoj s onom u Poljskoj, Mađarskoj i Litvi, pa su izašli i sa zaključkom.

Ustaške eskapade

Ne bi ovdje zaključak bio ni spomena vrijedan da prije par dana i mainstream-mediji nisu „otkrili“ spomen-ploču koju su na gradski vrtić u Jasenovcu prije mjesec dana postavili dragovoljci zagrebačkog HOS-a, a na kojoj se, onako kako to oni i inače vole, uz hrvatski pleter i grb kočoperi natpis „Za dom spremni“. Ima tih natpisa po Hrvatskoj koliko hoćeš. Uostalom, u ono vrijeme sakate Heinekenove reklame u Splitu je postojala i ulica Pavelićeva ministra Mile Budaka. Nedaleko od Bačvica, da ne bude zabune, nema tome ni godina dana, postavljen je spomenik IX. bojnoj HOS-a koji nosi ime, ni manje ni više, nego „Rafael vitez Boban“, opet u spomen na ustaše. Pa je i bivši nogometaš Joe Šimunić, hitro nakon umirovljenja prekomandiran za člana izbornikova stožera, kažnjen jer je urlao „Za dom spremni“ na mikrofon usred punog Maksimira.  

Ima, dakle, toga koliko hoćeš. Ali ipak ne u Jasenovcu. To je mjesto dosad bilo, barem javno, pošteđeno takvih ustaških eskapada. Čak bi i za njih bilo previše da se na stratištu 80 tisuća ljudi, među kojima i više tisuća djece, usude napraviti takvo što. Ako nitko drugi, Tuđman bi im to osobno zabranio.

Ali budući da se Hrvatska zadnjih godinu dana vraća u devedesete, našli su se ovi HOS-ovci, postavili ploču (i to baš na vrtić!) i krenula je priča. Lokalna načelnica općine, HDZ-ovka, sasvim je iskreno kazala da u tome ne vidi ništa sporno!? Onda su se javili saborski zastupnici, na zadnje se noge digle nevladine udruge, pa je priču nekako trebalo zataškati, revitalizirati, umiriti.

Nešto je premijer promrsio o „delikatnim pitanjima“, pa su odmah uskočili njegovi medijski misionari i krenula se pronaći kontra. A kontra je crvena zvijezda. Cilj je, je li, izjednačiti ustaško „U“ i „Za dom spremni“ s crvenom zvijezdom i Titom, kao simbole totalitarnih režima. Istina, još ne znaju kako jer na Europskom sudu takva zabrana ne prolazi, ali ako ništa, poslužit će za dnevnopolitičke svrhe.

Sve skupa situacija koja kao da traži Heineken, sa zvijezdom ili bez nje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera