Piše: Draško Luković
Ako je vjerovati nepouzdanom sjećanju na anegdotu koju sam čuo prije nekoliko godina, Jorge Luis Borges je svojevremeno riječi Witolda Gombrowitza o vlastitoj jedinstvenosti, neponovljivost i originalnosti, propratio komentarom: „Bože, gdje li sam ovo već čitao?“
Ova anegdota, za koju se nadam da je koliko-toliko dobro pamtim i prepričavam, uglavnom služi kao ilustracija međusobne netrpeljivosti koja je vladala između dva slavna pisca. Međutim, ona je utoliko interesantnija zato što ukazuje na dva, na prvi pogled, nepomirljiva osjećanja svijeta i sebe samoga.
I
Bilo bi apsolutno besmisleno trošiti vrijeme i prostor na dokazivanje svima očigledne činjenice kako je Gombrowitz bio jedinstvena, nesvodiva i neponovljiva ličnost, ili, kako bi to rekao Dževad Karahasan, živ čovjek koji je ostavljao trag na svijetu, ma kako da se ponašao i šta god da je činio.
Ne bi imalo smisla posebno dokazivati ni to da Gombrowitz, kao i bilo koji drugi čovjek uostalom, sebe nije mogao izbrisati iz onoga što je radio, ma koliko se iz bilo kog razloga oko toga trudio. A to se, između ostalog, odnosi i na upotrebu jezika.
Smatram, slijedeći u tome Karahasana, kako je naprosto nemoguće izbrisati svoje tragove iz govora, jer je govor u svakoj rečenici i svakoj izgovorenoj riječi apsolutno neponovljiv, jedinstven i bez ostatka obilježen bićem govornika, zbog boje glasa, ritma rečenice, te duhovnih slika koje stoje iza svake riječi i tona.
Saglasno ovom, vjerujem i u to kako je nemoguće izbrisati tragove autora iz teksta koji piše, zbog čega sam bezuslovno spreman Gombrowitzu, kao neponovljivoj ličnosti, priznati originalnost, od koje se, naprosto, ne može uteći. A ovo mu vjerovatno ne bi u potpunosti osporavao ni njegov dragi prijatelj Borges.
Međutim, s druge strane gledano, ni stavu koji se nazire iz Borgesovog pitanja, ne može se puno toga prigovoriti.
Naime, Borges podsjeća da je i prije poljskog pisca bilo ljudi koji su pisanim putem naglašavali vlastitu originalnost. Ovim podsjećanjem, čini se, Borges ne dovodi u pitanje neponovljivost same Gombrowitzeve ličnosti, koliko samu potrebu da se naglasi ono što se, barem tako vjerujem, podrazumijeva samo po sebi. Ali, ne radi se ovdje samo o tome.
Iz pitanja se da naslutiti kako Borges mnogo više računa s iskustvima (proteklog) vremena, nego li Gombrowitz, koji kao da na sebe gleda jedino iz perspektive neponovljivog (istorijskog) trenutka.
Borges, stavljajući znak pitanja na Gombrowitzevu priču o originalnosti, u cijelu stvar uvodi distancu, odnosno prošlo vrijeme preko kojeg se ukazuje na ponavljanje, kako određene egzistencijalne situacije, tako i samoga pogleda na nju. Imajući u vidu različito shvatanje i tretman vremena kod ove dvojice slavnih pisaca možda bi se, u šali dakako, moglo reći kako njihov susret označava susret sinhronije i dijahronije.
II
Razgovor na temu “Može li se umjetnost ušutkati?“, koji je početkom decembra organizovan u prostorijama sarajevskog „Mediacentra“ kao posljednji u nizu programa projekcija, rasprava i druženja na temu slobodnog izražavanja i djelovanja, probudio je u meni barem dvije vrste emocija.
Iako sa učesnicima u razgovoru i publikom koja je pratila cijeli događaj dijelim nezadovoljstvo aktuelnom kulturnom politikom u Bosni i Hercegovini, kao i kršenjem elementarnih ljudskih prava o kojima je te večeri bilo govora, na vlastitu želju za korjenitim promjenama istovremeno sam gledao i s određenom distancom i skepsom.
Prvi i osnovni preduslov za skepsu ispunjen je nazivom teme razgovora, jer on u sebi nosi određenu dozu opozicionarskog simplificiranja, po kojem ispada da je umjetnost samo ono što bi se trebalo ućutkati. Međutim, vlasti, ma kakva njihova priroda bila, nemaju uvijek potrebu ućutkavati umjetničko djelovanje.
Barem tamo negdje od Platona jasno je kako postoji i umjetnost kakvu vršioci vlasti žele i podržavaju, mada se upravo Platonu tako često i neopravadano pripisuje ideja o progonu svih pjesnika iz države. Pisac sokratovskih dijaloga je, preko preko pripovjedača i glavnog lika svoje “Države“, vlastima milu vrstu umjetnosti opisao kao prostu i jednostavnu, uporedivši je sa svirkom na što je moguće jednostavnijem instrumentu.
Platonove riječi lako je dovesti u vezu sa onim šta zapisuje Jurij Lotman, koji ukazuje na tendenciju centra kulture da konstruiše potpuno uređen svijet, nužno opskrbljen jednim višim smislom, predstavljen kroz jedan tekst ili grupu njih, a koji, u opštem sistemu kulture, nastupaju kao svojevrsni regulacioni mehanizam za sve druge tekstove date kulture.
Po Lotmanu, svi tekstovi te grupe međusobno su organski povezani, što se iskazuje u njihovoj sposobnosti da se prirodno redukuju na jednu frazu. A ova fraza, po Platonovom Sokratu, ne bi bila ništa drugo do sviranje na jednoj žici.
No, i u periodima stabilnosti, u kojima postoji opšta ili barem pretežna saglasnost oko zajedničkih vrijednosti, nastaje vrhunska umjetnost, poput Sofoklove, koju, sa stanovišta vladajućih vrijednosti i odnosa u društvu, nije imalo nikakvog razloga ućutkivati i osporavati.
S druge strane valja reći i to da, bez obzira na nivo saglasnosti oko temeljnih vrijednosti okupljenih oko centra, unutar kulture uvijek postoji i sistem perifernih tekstova, koji se bori za vodeći položaj u hijerarhiji date kulture, dovodeći pri tom u pitanje važeće vrijednosti, koje ne moraju biti nužno neetičke, samo zato što su vladajuće.
Platonov Sokrat, na čiju sklonost ka ironiji upozorava jedan od učesnika u „Državi“, potrebu umjetnika za iskazivanjem i stvaranjem složenijih slika svijeta od onih koje nameću državotvorne tendencije, naziva nepotrebnom, komplikovanom i opasnom po društvo.
Uostalom, ne kaže li krilatica, preuzeta iz Platonova djela dakako, kakva muzika, takva država. A kad se ova krilatica ima na umu, careva primjedba, izrečena u filmu „Amadeus“ Miloša Formana, kako je Mozartova muzika dobra, ali ima previše nota, prestaje biti bezazleno imbecilna prosudba umjetnosti. Svijet, i država u njemu, gube caru potrebnu crtu jednostavnosti. A umjetnost to nagovještava i bilježi.
III
Imajući sve nabrojano na umu, pitanje iz naziva debate sve više mi se činilo besmislenim, pa mi je stoga svaki uopšteni odgovor, a deklarativni naročito, morao ličiti na nemušto ponavljanje davno utvrđenih fraza.
Od pitanja istovjetnih Borgesovom, cijela stvar je spašavana tek onda kada je razgovor dobivao kakvu-takvu konkretnost; odnosno onda kada se sa opštih mjesta o cenzuri, autocenzuri, zatvaranju, progonu, ekonomskoj i društvenoj blokadi, nerijetko shvaćenih i tumačenih isključivo s pozicija današnjice i ne tako davne prošlosti, prelazilo na problem ućutkivanja, ne umjetnosti, nego umjetnika, kao konkretnog, živog čovjeka.
Upravo zato će kao najbolji dio cijele večeri biti upamćena projekcija filma „Ovo nije film“, iranskog režisera Jafara Panahija, kome je u njegovoj zemlji od strane prvostepenog suda izrečena zatvorska kazna od šest godina, te zabrana bavljenja filmom u dužini od 20 godina.
Sve ostalo će biti brzo zaboravljeno kao dio stare priče. A to što se ona neprestano ponavlja ne boli nas toliko, koliko nas nervira njena aktuelna verzija, koja uveliko oblikuje naše jedine i neponovljive živote. A tako to, valjda, uvijek i biva kad se sretnu Gombrowitz i Borges.
Izvor: Al Jazeera