Piše: Scott Heidler
Malo me iznenadilo kada mi je sedmogodišnji Devon Carrow rekao da želi biti arhitekta kada poraste.
Većina klinaca njegovih godina bi prije bili super heroji, sportske zvijezde ili astronauti. Ali, sa druge strane, ništa nije normalno kada je Devon u pitanju.
On ima tako ozbiljne alergije na hranu, da ga te alergije mogu ubiti. Dovoljno je da sjedi za stolom za kojim je do prije nekoliko minuta njegov razredni kolega jeo sendvič sa puterom od kikirikija i marmeladom, da bude u opasnosti da mu se zatvori grlo.
To nije lak život za ovog veoma društvenog i radoznalog dječaka.
Zbog svoje bolesti je bio primoran stalno biti u kući. Učitelj iz njegove osnove škole Winchester bi ga posjetio, da mu održi lekcije kući, a svako dijete koje bi došlo da se igra sa njim bi se moralo istuširati i presvući.
Robot na daljinski
To je sve bilo prije nego što je bežično upravljan robot povezao računar u njegovom domu sa pravom učionicom deset kilometara udaljenom od njegove kuće.
Direktor za specijalno obrazovanje školskog okruga West Seneca je na internetu našao nešto nazvano VGo.
Radi se o robotu koji košta 5.000 dolara, koji je napravljen da se njime upravlja na daljinu i obavlja inventar za kompanije. Zamislite ga kao Skype na točkovima.
Ali za Devona, to je poveznica za pravim djetinjstvom.
On mi je rekao: “Promijenio me od osobe koja ne ide u školu u osobu koja ide u školu i koja je sretna”.
Pitao sam ga zašto ga to usrećuje. “Zbog toga što želim da budem kao svako drugo dijete”, rekao je.
Robot omogućava dvostranu komunikaciju putem kamere, malog video ekrana i zvučnika, a najvažnije od svega, točkova kojim se upravlja na daljinu.
Vicevi i priče
Devon priča viceve svojim prijateljima dok ulaze u učionicu ujutro, sluša priče za vrijeme ručka, a čak može kupovati knjige na rasprodaji u sportskoj dvorani.
Istina, ne može da dodirne knjige ili da se rukuje sa prijateljima, ali može da razgovara i komunicira sa nekim svojih godina. To je nešto što je bila rijetkost kada je bio mlađi, ali je to sada samo srijeda kao i svaka druga.
Što se tiče njegovih školskih prijatelja, oni ne vide robota, oni vide šaljivdžiju Devona.
Kada je prošle godine imao ozbiljnu reakciju i kada su ga smjestili u bolnicu, njegovi školski drugovi su mu napravili čestitke u kojim su mu poželjeli brz oporavak.
A njegov učitelj je rekao da ni na jednoj čestitki nije bio nacrtan robot. Samo Devonovo nasmijano lice.
Njegova mama Rene vidi velike promjene nabolje.
“Bez obzira na sve, te njegove borbe sa svim tim njegovim bolestima i sa svom hranom koju ne može jesti, ipak priča viceve i kada ima loš dan. Vidjeti da druga djeca vide to u njemu, to je najbolja stvar na svijetu. Bilo je to poput slanja svog djeteta na fakultet, kada ga šaljete preko svog praga, davši mu alate za koje znate da funkcioniraju.”
Izvor: Al Jazeera