Piše: Ljiljana Smiljanić
Kasnim i razmišljam da li da ipak idem na polazno mjesto ili krajnju destinaciju. Čujem pištaljke negdje. Sve su glasnije. Tu su na semaforu.
Banjalučki šetači idu prema Starom hrastu. Ponovo se čuje parola “Park je naš”. Ponovo ljudi iz automobila sviraju i pozdravljaju.
Nije ih bilo u posljednje vrijeme. U julu su se okupljali kod hrasta, ali nisu šetali. Ipak, nisu ih zaboravili. Policajci su se iznenadili kad su ih opet ugledali.
A ugledali su ih sa razlogom. Bila je to jubilarna šetnja povodom 60 dana od početka borbe za park u centru Banjaluke.
Nekada park a sada gradilište [Al Jazeera]
Skoro 60 dana je prošlo i od kada je taj isti park ograđen i pretvoren u gradilište. Skoro toliko dugo “šetači” čekaju odgovor gradskih vlasti u Banjaluci na peticiju, koju su predali, kao i na dostavu dokumenata o prodaji tog gradskog zemljišta privatniku.
Kod Starog hrasta postavljena je i izložba fotografija. Pregled 60 dana šetnji u slici. Retrospektiva šetnji tema je i biltena “PARKzin”.
‘Nismo samo neka rulja’
Predstavljajući prvi broj, šetači su rekli da će im “PARKzin” pomaže da ostanu realni u svojim ciljevima.
“Ali će nam isto tako dati krila da kažemo i ostalim ljudima u ovom gradu da ovdje stvarno nešto postoji i da mi nismo samo neka rulja, koja hoda gradom i dere se.”, rekli su šetači.
Tu je i Lidija. Žena, koju pamtim još od prvog dana okupljanja. Uvijek je tu. Skoro nijedna šetnja i okupljanje nije prošlo bez nje.
Poslije 60 dana, kaže, čini joj se da postoje dvije nezadovoljne i jedna zadovoljna strana u priči o šetnjama i borbi za park.
“Svakako ova prva strana, kojoj ne odgovara što ovo ovako dugo traje da će to što su uradili, onako, u dva-tri dana da će se desiti šta se desilo. Druga strana, koja je htjela neku revoluciju preko noći, rušenje, galamu, svrgavanje. Treća, zadovoljna strana je ona što priželjkuje promjene na fin i demokratski način.”, kaže Lidija.
Natjeralo je društvo da krene na ulicu, priča Lidija. Društvo, koje nije onakvo kakvo bi trebalo i moglo biti. Nije onakvo kakvo zaslužuju naša djeca. Lidija ih ima petoro.
“Da li će biti budućnosti za moju djecu, to sve zavisi od mene. Ne od nekih činilaca vanjskih, ne od nekih vanjskih neprijatelja, čak i unutrašnjih, koje sad pominju i izmišljaju. Zavisi od aktivnog učešća ljudi u životu, koji žive danas, bez prevelikog okretanja u prošlost, jer to je uvijek donijelo samo štetu i zlo.”
Masovnija okupljanja u septembru
Ognjen je, takođe, često u šetnjama. Kaže da ga nije bilo deset dana i da je već izgubio osjećaj da se bilo šta dešava.
“I onda kad smo počeli da pištimo, galamimo osjetio sam da je i dalje to sretno, normalno. Čovjek radi nešto, bori se za nešto i misli na ostale, a ne samo na sebe, što je najvažnije”, kaže Ognjen.
I Lidija i Ognjen nastaviće da šetaju. Činiće to dok god, kako kažu, ne bude nereda i loših stvari. Šetači nova i masovnija okupljanja najavljuju za septembar.
Ostavljam šetače kod Starog hrasta. Prelazim na drugi kraj grada. Gužva je u Gospodskoj. Bašte kafića su pune ljudi. Idem u tišinu doma svog.
Izvor: Al Jazeera