Piše: Filip Mursel Begović
Živimo za godišnji odmor, njemu se nadamo, kao zatvorenici slobodi. Ništa ne raditi, ništa ne biti, jednostavno uživati u dokolici i odmoru. Čitave godine sanjamo sunce koje će izaći kao izmaštano iz nekakva časopisa, s prikazima vratolomnih provoda i avantura – i u zalaz sunca spektakularno uploviti u naše živote poput kakva turističkog brodića. Sav će taj marketinški prikaz tropskog provoda, tijekom godine čovjek brižljivo pohranjivati u svoje pamćenje, da bi napokon istinski uživao tih par tjedana, na godišnjem odmoru gdje se napokon personaliziraju njegove umorne i tijekom godine uglavnom zarobljene misli. Napokon, na odmoru, takav čovjek, vjeruje, dobit će potvrdu da je posve zdrav i da iznovice može otpočeti s novom, naravno, vlastitom egzistencijom.
No, sve kao da se urotilo protiv čovjekove najdraže zanimacije – uživanja. Kao da nam netko želi uskratiti zabavno i poučno štivo. Napokon, živimo u zemljama u kojima se nudi mazohistički kult žrtve, a ne u zemljama “užitkologa” i hedonista.
Dakle, nude nam se raznovrsni načini uživanja u životu, a istodobno nas netko uči da zaboravimo – da bi uživali treba raditi – i to mukotrpno raditi. Sve se urotilo protiv nas: i ekonomska kriza, i visoka inflacija, i male plaće, i korumpirani političari… a istom nam mnoštvo medijskih informacija pristiže poput protestnih pisama – morate trošiti da bi uživali. Sve je uračunato za to stanište potrošačkog spektakla: kolektivna praznična putovanja, prije toga modna i kozmetička uljepšavanja, a što je najbolje, sve se to može kupiti na kredit. Recimo ovako: taman kad otplatite kredit za skijanje u Kicbilu, počinje otplata kredita za ljetovanje u Makarskoj.
Ipak, sve brige nestaju za one bulumente obitelji koji dolaze na ljetovanje. Zabrinuto lice zamijenio im je smiješak koji podsjeća na poetsko ljuljuškanje mora. Domaćice su skinule islužene pregače i u odjeći koje su kupile posebno za ljetnu prigodu, hrane se jelima koje su napokon drugi skuhali i ne moraju ni za kim čistiti. Pretpostavljamo da to uključuje i posve novi jelovnik erotskih uživanja.
Između magazinskih naslova o novom sjajilu za obrve i savjetu o pravilnom održavanju nožnih peta, mi ljubomorno gledamo nebrojena „savršena“ lica sa istreniranim preplanulim tijelima.
Čini se da idila nikada neće prestati, da je ovaj svijet stvoren da ugodi njima. Sve plavetnilo i sunce, sve školjke i čempresi, miris gradela i neka nova nada koja tek nastaje i predočuje im se kao žarko osvijetljena morska sirena. Sve te obitelji koje sjede po krevetima morskih hotela do jučer su mukotrpno radile, nisu si priuštile ni izlazak u kino, u kazalište, a na odmoru u tjedan dana za zabavu i jelo potroše koliko u čitavoj godini. A kada turistički agent ispostavi račun: sva ta idila otklizi u nepovrat, u samosažaljenje, u vulgarno etiketiranje naših istanjenih novčanika.
Od nas su napravili čudovišta
Potrošačko društvo nam se neprestano nudi u novim modelima i vrtoglavicama, s više sadržaja, prilagođenih svakoj situaciji, uvijek na usluzi, kao nerazdvojni poslovni partner koji računa na našu prirodu zaljubljivanja u materijalno: šalje nam poruke, čestita rođendane i nove godine. Ponekad nas i nagradi. Šalje nas na besplatno ljetovanje, daruje televizor, suncobran, samo kapu i u najgorem slučaju kemijsku sa svojim logom. Tako održava međusobno povjerenje. Moramo im udovoljiti, ako želimo mir, jer nam se čine kao djeca koja se gladna deru – pa im treba udijeliti i posljednji ukusni zalogaj, komadić vlastita mesa – neka i ona spoznaju što je to potrošački kapitalizam. Ipak, upravo bogati daju početni impuls siromašnijim slojevima, pa neka ih oponašaju. Takvo oponašanje je, naravno, uvijek nezgrapno i groteskno, u maniru otužnih skorojevića.
Međutim, statistika je poražavajuća: da bi se dva-tri tjedna u godini odmarali, moramo 45 tjedana raditi. Ili još gore – moramo čitav život raditi i štedjeti da bi se u mirovini mogli liječiti od raznih bolesti koje su prouzrokovane cjeloživotnim napornim radom i stresom. Uživanje, dakle, treba platiti. I ne samo to. Od nas su napravili uškopljenička čudovišta u njihovim negvama.
Dakle, prije nego krenemo na ljetovanje, po preporuci raznih korporacijskih specijalizanta za ljepotu tijela, svakako moramo početi s uljepšavanjima. U novinskim prilozima savjetuju nas o potrebnim dijetama i čišćenjima organizma. Samo jabuke ili samo meso jedi, pa ananas dijeta, kupus dijeta… svašta nam preporučuju i nešto mora upaliti. Ali nitko da napokon kaže: ljudi, prestanite žderati.
Između magazinskih naslova o novom sjajilu za obrve i savjetu o pravilnom održavanju nožnih peta, mi ljubomorno gledamo nebrojena „savršena“ lica sa istreniranim preplanulim tijelima. Preporučuje se da nađemo i osobnog fitness trenera, jer na plažu ne možemo sa viškom kilograma. Dakle, opet se radi o podređivanju tuđim mehanizmima i autoritetima koji određuju što je to po njima lijepo, a ne što je to po nama izvorno.
Pod baražnom paljbom medijskih reklama namiguju nam manekenski androgini i hermafroditi, dok u rukama drže zamamne kozmetičke artikle. Tada “mi” napokon spoznajemo naš raison d'etre: biti mršav, pritom mišićav, preplanuo, bijelih zubiju… i da je upravo vrijeme ljetovanja, na plaži dakle, mjesto gdje ćemo to pokazati svijetu. Elem, tijelo na moru nipošto ne može biti predstavljeno u svojoj krhkosti i prolaznosti – u svemu tome mora biti i malo poročnosti.
Stoga, na odmoru nas zasigurno čeka i pokoja nova ljubav, možda žena ili muškarac iz naših snova ili samo utješni pogledi zavidnika. U bilo kojem slučaju potrebno je biti spreman, istucati tu tjelesinu da bi ličili na one beskrajne nizove ljepotica koje gledamo po raznim magazinima: photoshopirano lijepe, baš kao što su barokni majstori izrađivali nerealno lijepe, uglačane kipove Marije i Isusa.
Bez obzira na potonje, koje nam govori da iz tijela izviru poroci, mnogi će suvremeni čovjek ustvrditi da je upravo ironično razaranje “laži” o tijelu dobar način da ih se oslobodimo. Jadno je kada čovjek postane toliko islužen da ga poroci, otjerani burom vremena koje neumitno prolazi, sami od sebe napuste. To je doba života čovjeka kada i porocima postane nezanimljiv.
Mesnica, a ne plaža
Što više prihvaćamo naše prepoznavanje u materijalnim slikama i sličnim potrebama, to manje shvaćamo naše istinske potrebe. Ni vlastite geste više nisu naše, nego nekoga koji nam ih uspješno marketinški predstavlja. Pogledajte samo kakve smo standarde življenja usvojili: crnci postaju bijelci, a bijelci crnci, žene muškarcima, a muškarci ženama, čovjeku se oduzima spol i rasa, te se slijedom toga nameću i posve novi rituali mode, odnosno uljepšavanja tijela. Nadalje, istinski lijepe žene postaju ružne kada nisu kozmetički dotjerane i kada ne ulažu u vlastitu ljepotu – u taj famozni “look”, to jest, nisi ljepotica ako ne izgledaš kao bludnica. Seksualnost i erotičnost, koje su prisutne i u veličajnoj prirodi kada se obnažuje i odijeva kroz godišnja doba, postale su posredstvom medija prljava pornografija i travestija. Doista su najbolji primjer mutanti koji nam se smiješe s TV ekrana i raznih magazina, nudeći uzor koji će nas pretvoriti u mješance izravnate kose, izbijeljena ili iskvarcana lica i brižno izgrađenog izgleda.
Kult tijela ostaje u žiži naših interesa, jer je samo mlado tijelo privlačno, poželjno i lijepo, bez obzira na to što će ubrzo završiti u Carstvu prolaznosti.
I sve to možete vidjeti na plaži, primjerice onoj gradskoj, u Makarskoj. Maštamo o ljupkom ljuljuškanju valova i sijestama ispod palmi, a plaža izgleda kao da je upravo započelo savezničko iskrcavanje na Normandiju – sve one pedaline, luftići, kupači koji skaču, bacaju se, urliču, leže razvaljeni kao mrtvaci… Ma kakva plaža, to je ljudska mesnica. Zatim, unutar prvih dvadesetak metara mora od plaže pričinja se kao da je naftni tanker upravo doživio havariju… po moru pluta masna naslaga krema za sunčanje koja neodoljivo upozorava na gljivična kožna oboljenja, sklizavu glazuru tuđega znoja, prhutave skorine i mokraće koja je poput golemog jata girica pohlepno uletjela u ribarsku (ugostiteljsku) mrežu.
Evo, ako ne vjerujete da je to baš tako šporko, da po makarskoj plaži između ležaljki sa suncobranima i ručnika ne hodaju čudovišta koja su stvorila kozmetička i modna industrija, pogledajmo što nam se nudi po novinskim katalozima između ljetnih turističkih ponuda (a ponude ne bi bilo da nema potražnje).
Na prvom mjestu je povećanje i podizanje ženskih grudi, odnosno ugradnja implantanata, zatim laserske apilacije za uništenje folikula, onda akvaforeza ili mezoterapija za razbijanje masnih stanica, kemijski piling za akne i ožiljke, razni oblici liposukcija i hidroliposukcija po čitavom tijelu, ultrazvučna terapija i masaža za zatezanje kože, botoks u pazuh protiv prekomjernog znojenja, uklanjanje velikih i nezgrapnih mladeža, ultrazvučna liposukcija, hypoxi metodom u vakumskoj komori oblikujemo stražnjicu, nadalje, intraderma radiofrekvencija protiv tzv. šišmiš rukava i za ljepšu i čvršću kožu, cutera limelight laser popravlja pigmentaciju dekoltea, hidrex terapija iontoforezom rješava pojačano znojenja tabana i dlanova, zatim sva sila nekih lipoliza, radiofrekvencija, abdominoplastika, kavitacija, radiovalova, drenaža… ma ludilo, brale, šta sve moraš proć’ da bi bio “lip” na plaži.
Svaki dan novine nam prezentiraju jednu čitavu znanost, navode se stručni nazivi estetske i kozmetičke kirurgije koja prije liči na neko sofisticirano mučilište, a rješava nas dlakavosti, malih grudi, prištića, znojenja, vena, pjega, strija, madeža, kapilara i tako u unedogled.
Nema čovika dovika
Uporno se zaluđujemo iluzijama o vječnoj mladosti, pa se pitamo hoćemo li na koncu uopće uspjeti dostojanstveno ostarjeti ili će nas umjetno održavati na životu raznim pilulama, silikonima, masažama, depilacijama, propisanim dijetama, injekcijama za izravnavanje bora… No, ni superbogatom Donaldu Trumpu ne pomaže to što njegova kolekcija tupea vrijedi više novaca od uspješne hrvatske turističke sezone. Čitav svijet zna da nema kose i nema tu pomoći. Nema tih novaca koji nečiju starost mogu pretvoriti u nečiju mladost. Tužno je to. Primjerice, najpoznatija i najljepša stražnjica na svijetu, koliko nam je poznato iz medijskih napisa, pripada pjevačici i glumici Jennifer Lopez. Vjerojatno je u svoju pozadinu ulupala više para od jednogodišnjeg budžeta Bosne i Hercegovine – i uzalud joj, za dvadesetak godina neće joj pomoći ni deset budžeta daytonske Bosne. Pjevačica Severina u svoj izgled vjerojatno ulaže više nego svi starački domovi rodne joj Dalmacije u njegu svojih štićenika. I uzalud joj – i njeno tijelo će postati ubogi starački dom, i njeno tijelo će jednog dana krenuti na vječni odmor, jer nema čovika dovika.
Tako je to kada smo od potrage za čovjekom sa čistim obrazom (licem) evoluirali u tragače za stražnjicama, tupeima i Severininim štiklama po raznim plažama, uključivši i onu u Makarskoj. Bez obzira na sve to, kult tijela ostaje u žiži naših interesa, jer je samo mlado tijelo privlačno, poželjno i lijepo, bez obzira što će ubrzo završiti u Carstvu prolaznosti.
Želite li živjeti u iluziji vječne mladosti, želite ulagati u svoje tijelo, morate se odreći nečega dragocjenog – morate prestati biti čovjekom. Možete postati modnim kiborgom koji reducira ono ljudsko, pa ćete na kraju zadobiti i umjetnu inteligenciju, a možete postati i bionički čovjek ili žena – neki pojam iz puke mašte. Ako su vam uzor mutanti iz magazina za ljepotu pomirite se: bit ćete svedeni na nepostojanje, bit ćete poput kakva zombija na plaži.
Izvedimo, napokon, „mozak na pašu“, tijelo u teretanu, pa se zaputimo na odmor, na plažu. Tijelo će nam tada dati alibi za smrt duha. I kako kaže veličajni Stuart Sim Lyotard: “Nepredvidivost budućih događaja jest preduvjet mišljenja”, iako svi znamo da misao ne treba previše odvajati od tijela. Dapače, ona mora stanovati u tijelu.
Izvor: Al Jazeera